Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana

Autor: Kasim Dobrača

Sama riječ kurban, općenito, u širem smislu, znači žrtva i ono što se žrtvuje. U užem vjerskom smislu, uobičajenom kod naših i mnogih drugih muslimana u svijetu, označava živinče, koje se žr­tvuje po propisima vjere, u danima Kurban bajrama.

To žrtvovanje, odnosno prinošenje kurbana, ili, kako se kod nas popularno kaže: „klanje kurbana“, je, kako znamo, strožija islamska dužnost (vadžib). Kako se ona vrši, odnosno koji su vjerski propisi, po kojima treba da se vrši, tema je posebnog pri­loga koji je ovdje dat. Naša je želja i zadatak, za ovu priliku, izložiti vjerski značaj i smisao kurbana.

Kurban kao vjerska obaveza muslimana ima ve­liki značaj po Islamu. Taj značaj sastoji se u onom smislu i značenju i onoj svrsi koju kurban ima i nosi u sebi. Naime, svaka islamska dužnost, obred, ima svoju vanjsku, vidljivu formu, koju mi, vršeći dotičnu dužnost, vidno ispoljavamo, a ima i svoju nutarnju stranu, svoju dušu, a to je onaj smisao i svrha, koju svaka vjerska dužnost ima u sebi, pa tako i prinošenje kurbana. Baš ta nutarnja strana, taj smisao, jest ono najvažnije u vjerskoj dužnosti, u svakoj pobožnosti, o čemu valja misliti, što valja imati na umu i na srcu, kad vršimo svoju vjersku dužnost.

Pa u čemu je smisao i značenje kurbana i šta je njegova svrha u islamu?

Da bismo na to pitanje dali potpuniji odgovor i da bi ga potpunije osvijetlili, moramo o dužnosti kurbana govoriti u vezi drugih dužnosti, svečanosti i vremena, sa kojima je ova dužnost povezana.

Znamo da se prinošenje kurbana vrši u danima Kurban bajrama. Za ove dane vezano je još neko­liko vjerskih dužnosti, a te su, kao što također zna­mo: hadž, bajram-namaz i tekbiri-tešrik. Znamo i to, šta su i u čemu se, uglavnom, sastoje ove duž­nosti. Ima ih vjerovatno, koji jedino ne znaju šta je to „tekbiri-tešrik“. To je tekbir (veličanje Allaha dž.š.), koji se izgovara (uči) za vrijeme bajramskih dana, poslije svakog obavljenog farz namaza, od zore dana uoči Bajrama, (9. dan zul-hidže, dan Arefe), do ikindije četvrtog dana Bajrama. (Riječi toga tekbira su: Allahu ekber Allahu ekber, la ilahe illellahu vallahu ekber, Allahu ekber ve lillahil hamd.)

Sve ljudske zajednice, od najstarijih vremena, imaju svoje vjerske svečanosti i svoje žrtve. Kod raznih naroda i zajednica, te su svečanosti i žrtve veoma različite, po svom porijeklu i po smislu, tj. po onim glavnim idejama, kojima su posvećene. Sve one, prema svojim karakteristikama i prema tome kako ih provode i poimaju njihovi poklonici, ukazuju na kulturni stepen pojedinih naroda i za­jednica, kao i na njihove duhovne sklonosti, nade i želje. Od prirodnih sila i prirodnih svemirskih tjelesa, preko stabala drveća, raznih životinja, ljudskih lič­nosti, do svakojakih kipova, idola i čak do satane (šejtana), ljudi su svemu priređivali svečanosti i pri­nosili žrtve. Danas se u savremenom svijetu, pored svega navedenog, ispoljava kult prirode, atoma i tehnike. To je sve opće poznato.

Islamske vjerske svečanosti i žrtve, nasuprot re­čenom, posvećene su velikim mislima, idejama i principima, što je predstavljeno i oličeno u logičnom i čovjeka dostojnom vjerovanju u jedino vječ­nog, svemoćnog i sveznajućeg Stvoritelja svijeta, koji nije ničemu sličan, niti je šta Njemu slično.

Bog, po islamskom učenju, kao savršenstvo sve­ga uzvišenog, plemenitog i lijepog, traži od vjernika Islama, da u svom životu budu plemeniti i dobri, pa će tako biti mili i bliski Bogu. O tom Kur’an govori na više mjesta:

„Allah voli one, koji se kaju za svoje grijehe i koji se čisto drže.“ (Tj. one, koji čiste svoju dušu od svakojakih mana, a svoje tijelo, odijelo, stan i mjesto gdje borave, od nečistoće. (Sura El-Bekare, 222.)

„Allah naređuje ljudima pravdu, dobročinstvo i pomaganje bližnjeg, a zabranjuje nevaljalštine, prez­rene stvari i nasilje.“(Sura En-Nahl, 90.)

Zato mi svoje bajramske pobožnosti, a posebno prinošenje kurbana, posvećujemo ovim velikim ide­jama, koje su nam lijepo ocrtane i date u Kur’anu, čija je objava upotpunjena i dovršena baš u dani­ma Kurban-bajrama, desete godine po Hidžri (632. n.e.).

Ovaj naš Bajram je, prema tome, Bajram isti­nite vjere, čiste i plemenite pobožnosti, kulturnog, humanog i moralnog ponašanja, te humanog stvaralaštva, na što sve ukazuju naše bajramske pobož­nosti.

Tekbiri-tešrik, koji počinjemo učiti dan uoči Baj­rama, predstavlja najavu Bajrama i bajramskih po­božnosti. On dalje znači našu izjavu, da vjerujemo u najvišu istinu, Stvoritelja svijeta Allaha dž.š., i da su naše bajramske svečanosti Njemu posvećene i svim onim uzvišenim idealima i principima, koje nam je On u Kur’anu dao.

Bajram-namazom, što ga klanjamo u ranim ju­tarnjim satima prvog dana Kurban-bajrama, vršimo prvu i jednu od glavnih bajramskih pobožnosti i tako počinjemo i otvaramo bajramske svečanosti klanjanjem namaza, tj. obraćanjem, u prvom redu Bogu dž.š. i upućivanjem svojih misli i osjećanja Njemu, kao našem Stvoritelju i darovatelju svega dobra što imamo.

Poslije obavljenog bajram-namaza, ispunjeni du­ševnom smirenošću, dobrom voljom i osjećanjem sreće, kao i željom za trajnom srećom, svojom i svih ljudi, muslimani se vraćaju kući da izvrše još jednu bajramsku svečanost, da prinesu kurban. Tim iskazuju, da su sada sposobni, da se praktičnim djelom, žrtvom, približe Allahu dž.š., vršeći Njegovu zapovijed, kao što su dokazali svoju volju i težnju za to molitvom, tekbirom i namazom.

Prvi uslov za valjanost kurbana i za postizanje njegovog punog značenja je, da se on žrtvuje iskre­no i samo u ime Allaha dž.š., iz strahopoštovanja prema Njemu, a sa željom da Mu se približimo i kroz ovu pobožnost, nastojeći da idemo putem, koji nam je On pokazao u Kur’anu. Dok razni narodi, kako smo rekli, prinose svoje žrtve svakojakim idolima, dotle muslimani, prinošenjem kurbana, po­ništavaju u svojoj sredini sve kultove idolatrije, zab­lude i mraka, sva lažna božanstva. To je smisao kur’anskih riječi, kojima se prinošenje kurbana stav­lja u dužnost Muhammedu a.s. i njegovim sljedbe­nicima, a u kojima im Allah dž.š. kaže: „Dali smo ti veliko dobro na oba svijeta, pa klanjaj namaz samo svome Stvoritelju i prinesi kurban samo Njemu!“ (Sura El-Kevser.)

Iz ovih kur’anskih riječi razumije se ujedno, da musliman, prinošenjem kurbana, izražava, među ostalim, svoju religioznu odanost samo istinitom Bogu, Stvoritelju svijeta. Tako je kurban, među svim bajramskim pobožnostima, najizrazitiji i najjači iskaz te iskrenosti i oda­nosti prema Allahu dž.š.

Prinošenjem kurbana, musliman uz to, prema gornjim kur’anskim riječima, treba da izrazi svoju zahvalnost Bogu, za sve dobro što ga ima, u ma­terijalnom i moralnom pogledu, a naročito za bla­godat prave vjere Islama, što je ima i što joj pri­pada.

Kako se dijeljenjem kurbanskog mesa i kurbanske kože ukazuje pažnja prema ljudima u svojoj sredini i briga za njih, to očito kurban ima i svoju humanitarno-socijalnu stranu. Kad uzmemo u obzir, da se može i da se preporučuje dati dio kurban­skog mesa kao dar i znak pažnje i susjedu nemuslimanu, onda vidimo da je jedan smisao i jedno zna­čenje kurbana, i u njegovom korišćenju za zbliža­vanje ljudi i održavanje dobrosusjedskih odnosa uopće, što je i inače vjerska vrlina i dužnost musli­mana, – kao što im je dužnost da čuvaju svoju vjeru i vjerske propise u svim prilikama.

Ako se ova bajramska pažnja i briga usmjeri i iskaže, na primjer, prema polaznicima vjerskih uči­lišta i vjerske obuke, pa se kurban pokloni i iskoristi u svrhu pomoći i razvijanja njihova rada, kako se to počelo činiti kod nas, onda naše prinošenje kur­bana dobiva posebno važan vid i iskaz, onda ono dobiva još, pored svega rečenog, svoju vjersko-prosvjetnu dimenziju, a to znači, da njegov vjerski sadržaj i smisao dobivaju još veću punoću i živost Pored i u nizu naših vjerskih davanja zekata i sadekatul-fitre, koja su već ranije usmjerena u ovu svrhu, kurban također postaje važan doprinos i fak­tor u održavanju našeg vjerskog prosvjećivanja i vjerskog života. On posebno ima dvojaku i naročitu vrijednost i značaj u ovom pogledu, jer svojim vjersko-filozofskim smislom i značenjem, predstavlja najjači podstrek i psihološko-moralno osposoblja­vanje i pripremanje vjernika za rad i žrtvu na ukla­njanju svih ljudskih slabosti, u vjerskom, moralnom i kulturnom pogledu, a svojom materijalnom stra­nom čini i jest neposredan materijalni doprinos toj svrsi. Prema tome, u kurbanu imamo, pored zah­valnosti Bogu na dobrima koje nam je On dao, podstrek i jak, stalan poziv na živu budnost, rad i žrtvu na očuvanju i razvijanju islamskog učenja, plemenitog islamskog života, u sebi i u svojoj is­lamskoj zajednici, u smislu gore izloženih velikih ideja i dobrih djela.

Ustanova kurbana i njegova pouka u tom pogle­du datira još od ranijih učitelja Božije vjere, naro­čito od Božijeg poslanika Ibrahima a.s., što je i u Islamu navedeno i ozakonjeno kao vlastita ustano­va, kojom su zaduženi vjernici Islama. O tom nam kazuje Kur’an i Hadis…

„Kad dijete odraste, Ibrahim a.s. reče: Sinčiću moj, stalno mi na snu do­lazi, da te žrtvujem, pa razmotri, šta ti o tom misliš! Ovaj na to reče: „Oče moj, čini što ti se zapovijeda, osvjedočićeš se da ću, ako Bog da, biti izdržljiv!“ (Sura Es-Saffat, 102.)

Dalje je kazano, da je nakon ovakve pune odanosti Bogu dž.š. i iskrene sprem­nosti oca i sina na žrtvu, došao za ovu priliku ot­kup i spas – ovan, koji je žrtvovan mjesto djeteta. U navedenoj zgodi ukazuje se na žrtvu i pokornost Bogu starih i mladih vjernika i na dužnost razvi­janja i prenošenja takve svijesti na mlade, na što nas kurban podsjeća svakog Bajrama.

„Šta su ovi naši kurbani?“ – upitaše jednom Muhammeda alejhisselam. „Pravac (sunnet) vašeg praoca Ibrahima“ – reče on. Tim je Alejhisselam upozorio, da naš kurban znači: odanost Bogu i spremnost na trud i žrtve u radu za očuvanje uzvišenih principa i propisa prave Božije vjere Islama, koji uvijek čovjeka vodi najboljim stazama istinske kulture, dobra i napretka.

Kad ovako islamski prilazimo tumačenju i odr­žavanju kurbana, te kad živimo i radimo pod njegovim znakom i u granicama njegova značenja, onda tek možemo reći, da pravilno prinosimo kur­ban, i onda se možemo nadati, da nam on bude primljen (makbul) kod Boga dž.š. Ko živi i radi daleko od svega što Bajram i kurban znače, on se ne može nadati nagradi od Boga, i kad prinosi kurban. Na to jasno ukazuju Božije riječi u Kur’anu, gdje nam se iznosi slučaj dva sina Ademova, kada su prinijeli kurban: „Kaži im istinitu vijest o dva sina Ademova, kad prinesoše kurban, pa od jednog bi primljen, a od drugog nije primljen …“ Primlje­no je od onog, koji je iskreno i punom odanošću prinio svoju žrtvu, živio ispravno, u granicama i pod znakom odanosti Bogu, a nije primljeno od onog, koji je samo formalno prinio kurban, bez iskrene odanosti Bogu, u svom životu i radu. „Bog prima žrtvu od onih, koji su bogobojazni i odani Bogu na čitavom putu svog života.“ (Sura El-Maide, 27.)

Održavanje i rad Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog fakulteta u Sarajevu, oslanja se velikim dijelom na doprinos od kurbana, koje naši musli­mani daruju tim zavodima. Kakva velika pouka i sim­bolika baš u tom za sve radnike i učenike u tim uči­lištima! To treba da bude znak i praktičan podstrek njihove žive svijesti i neumorne aktivnosti na njiho­vom duhovnom uzdizanju i osposobljavanju za po­žrtvovan rad na islamskoj njivi i islamskim poslovi­ma, koje će primiti u amanet na obradu. Kad oni to svjesno i živo usvoje, svim srcem i dušom, živeći i učeći s tom mišlju i željom, kao svojim idealom, – onda će biti zaslužni i dostojni, da se na njih i njihovu novu zgradu protegnu i prenesu velike riječi i misao Gazi Husrev-bega, koje je on dao uklesati nad ulazom svog starog učilišta Kuršumlije, prije više od četiri stotine godina: „Zborno mjesto dobrih i dom savršenih.“ S tim je želio uklesati trajan pečat i duh vrline i nauke u svoje za­vode i u dušu njihovih učenika i učitelja. Kako su to veličanstvene misli i želje velikog dobrotvora i graditelja, stavljene na čelo njegova učilišta! Izne­vjeriti te njegove misli i želje, bio bi težak grijeh.

Svaki vjernik, koji prinosi kurban, bilo da ga ko­risti za sebe, bilo da ga daje u vjerske svrhe, treba pri tom da misli na vjerske potrebe i obaveze, kako one svoje lične i porodične, tako i cijele islam­ske zajednice. U prvom redu, on će sagledali sa­mog sebe, u svjetlu kurbanske pobožnosti i njenog značenja, i uskladiti svoj život i svoje držanje u njenom duhu. Ako bi tako svaki pojedinac učinio, bilo bi manje, na primjer, pijančevanja i drugih grijeha na muslimanskim sijelima i međusobnim posjetama, bar u bajramskim danima, danima kurba­na, i ne bi se dešavalo, da se na takvim sijelima troši alkohol uz kurbansko meso! – što se, naža­lost, u posljednje vrijeme često dešava kod neupu­ćenih ljudi. Takav loš i neislamski postupak predstavlja posebno težak grijeh sa islamskog stanovi­šta. Kurban, svojom čistoćom i jednom svojom namjenom, treba da vjerniku bude prepreka, uz ostale vjerske propise, od svakog po Islamu zabranjenog pića i jela, kao što su sve vrste alkoholnih pića, te svinjsko meso i mast.

Isto tako, musliman će u vezi bajrama i kur­bana, razmotriti stanje svoje porodice, i posebno svoje djece, u vjerskom pogledu, nastojeći da se eventualne slabosti i propusti otklone i isprave. Naj­bolju priliku za iskaz i potvrdu svoje brige i svog osjećanja za djecu, roditelj ima u momentu, kad prinosi kurban, kojom prilikom može u svom nijjetu (naumu) odlučiti da prinosi kurban za sebe i za dobro i sreću svoje djece.

Imami i odbornici odbora Islamske zajednice, a naročito njeni viši službenici, morali bi biti pri­mjer pravilnog poimanja i pravilnog održavanja bajramskih pobožnosti, a naročito pobožnosti prino­šenja kurbana. Tako ne bi bilo osnova da se go­vori, kako kod nas ima imama, naročito mlađih, koji uopće ne vrše dužnost prinošenja kurbana, iako imaju materijalnu mogućnost za to. Teško je to i shvatiti, kad su poznate navedene kur’anske riječi o kurbanu, i kad se zna da postoji nadis, u kome se kaže: „Ko ima mogućnost, a neće, bez oprav­danog razloga, da zakolje kurban, nek ne dolazi ni na naš bajram-namaz!“ Imami i vjerski službenici dužni su, prije drugih vjernika, izvršiti prinošenje kurbana, misleći pri tom na svoju porodicu i na sve svoje džematlije i njihove vjerske prilike. Ove misli treba da su prisutne naročito pri samom pri­nošenju kurbana, kad imam može u svom nijjetu (odluci) reći da kolje kurban za se, za svoju poro­dicu i za sve svoje džematlije, ili, ako je na višem vjerskom položaju, za sve vjernike Islama na svom području, – čemu nalazimo osnova u tradiciji (sunnetu). Takav nijjet i takvo razmišljanje treba da znači (prema hanefijskom mezhebu), da vjerski služ­benik prinosi svoj kurban za sebe, kao svoju dužnost i obavezu, a ujedno i za dobro i sevab svojih džematlija. Tim on dokazuje, da u svojoj bajramskoj pobožnosti i bajramskim razmišljanjima misli na njih i na svoje obaveze prema njima, u pogledu njihova vjerskog uzdizanja i prosvjećivanja, moleći Boga dž.š. da On pomogne i njemu i njima, kako bi svi svoje vjerske obaveze i dužnosti što potpu­nije vršili.

Tako nas Bajram uopće, a prinošenje kurbana posebno, podsjeća i poziva, da mislimo na sve na­še vjerske dužnosti i potrebe i da radimo na njiho­vom zadovoljenju, ne ograničavajući se u svom ra­du samo na jedan dio svojih vjerskih dužnosti, zaboravljajući ili zanemarujući druge, isto tako važ­ne vjerske dužnosti. Konkretno, ako bismo, na pri­mjer, našu vjersku aktivnost ograničili najvećim di­jelom, ili samo na akciju prikupljanja kurbana, zekata i sadekatul-fitra, za Medresu i Fakultet a pri tom zapostavili široko vjersko poučavanje i pro­svjećivanje muslimanske djece i odraslih muslima­na, onda bi tim počinili nedopustivu grešku sa is­lamskog stanovišta i ogriješili bi se o intencije, smsao i značenje Bajrama i kurbana, i tako bi bili u kontradikciji sami sa sobom i sa akcijom koju vodimo. Pravilno slaviti Bajram i prinositi kurban, znači misliti na sve vjerske potrebe i raditi na nji­hovom podmirenju.

Ko bi opet prinošenje kurbana sveo samo na dobivanje mesa radi bajramskih gozbi, ne misleći pri tom i na viši smisao kurbana, taj bi počinio promašaj sa svojim kurbanom i ne bi od njeg imao ništa, nego običnu svakidanju mesnu hranu. Na takve kurbane mogle bi se odnositi kur’anske riječi: „Bogu neće stići krv i meso zaklanih kurbana, nego će do Njeg doći vaša bogobojaznost, iskre­nost i odanost.“ (Sura El-Hadždž, 37)

Pravilnim pri­nošenjem kurbana u gore navedenom smislu, pre­staje život kurbana, ali ostaje živa i jaka pobožnost vjernika. Ne smije se dozvoliti da pokraj umrlog kur­bana, ostane mrtva i pobožnost, kao da je i ona zaklana, a to biva, ako se zanemari sve ono, što smo gore rekli o smislu i svrsi kurbana.

Ne znači to, da se na Bajram ne treba veseliti i gostiti kurbanom. Naprotiv, naše veselje, radost i gozba treba da se manifestuju, vide i prirede u ovim danima, ali u islamskom duhu, kad tražimo da shvatimo pravo značenje bajramskih pobožnosti, i baš za to. Prema jednom hadisu, Alejhisselam je rekao za ove bajramske dane: „Jedite kurbansko meso i pohranite ga na ostavu koliko god možete, ovo su dani jela, gozbe, veselja i sjećanja na Allaha.“

Pravi vjerski smisao kurbana i njegovo puno značenje i svrha, kako smo to gore izložili, najbo­lje su naznačeni i ocrtani u postupku Muhammeda alejhisselam, njegovom načinu prinošenja kurbana, njegovim razmišljanjima i dovama, koje je pri tom učio. Njegov savremenik i učenik (ashab) Džabir r.a. kazuje nam o tom: „Jednog Bajrama prinio je Božiji poslanik alejhisselam sobom dva ovna u kur­ban. Kad ih je okrenuo i povalio na zemlju, onda je učio i molio: „Okrećem se i predajem svim svo­jim bićem Onom, koji je stvorio nebesa i zemlju, nastojeći da budem ispravan vjernik, i ja ne pripa­dam idolopoklonicima! Moj namaz, moja pobožnost i žrtva, moje življenje i moje umiranje pripadaju i posvećeni su samo Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova. On nema druga. To mi je naređeno i ja sam najodaniji musliman.“ (sura El-En’am, 79,162-163) Onda je nastavio moliti svojim riječima: „Bože, ovaj kurban je od Tebe dat, i samo Tebi posvećen i prinesen, Bože, za Muhammeda (nje­govu porodicu) i sve njegove vjernike; u ime Allaha, Allah je najveći.“ (Bismillahi, Allahu ekber) – I s ovim na kraju izgovorenim riječima, priklao je svoje kurbane.

Svako klanje živinčeta i u drugim slučajevima osim kurbana, musliman treba da obavi sa tim rije­čima (Bismillah), što je stroga islamska dužnost.

Pođimo u našim pobožnostima putem Božijeg poslanika i vršimo ih pravilno u punom njihovom značenju i smislu, pa da imadnemo i uberemo obilne vjerske plodove i željeni Božiji sevab! 

Tekst preuzet iz knjige „Smisao i značaj kurbana“, Starješinstvo Islamske zajednice  u SRBiH, Sarajevo, 1978, str. 27-38.

Tekst preuzet sa: www.dzemat-oberhausen.de

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije