KLANJAMO LI PO SUNNETU

Autor : Dr. Elvir Duranović

KUR’ ANSKO – SUNNETSKA ANALIZA OBREDĀ U STRUKTURI NAMAZA U DŽEMATU BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA

(ILI, DA LI JE NAMAZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA U DŽEMATU „PO SUNNETU“?)

UVOD

Stoljećima su muslimani u Bosni i Hercegovini živjeli u intimnom miru svoje vjere praktikujući vjerske obrede na način usvojen od Osmanlija od kojih su prihvatili i dini-islam. Širom moćnog Osmanskog carstva Bošnjacima su bila otvorena vrata najviših obrazovnih institucija za stjecanje vrhunskih vjerskih znanja da ih kasnije, obavljajući dužnosti: kadijā, muftijā, muderisā, imamā i hatibā, mogu prenositi svojim sugrađanima u Bosni i Hercegovini. Među bošnjačkim učenjacima iz osmanskog perioda posebno mjesto zauzimaju: Mustafa Ejubović – Šejh Jujo, Hasan Kafija –Pruščak, Mustafa Pruščak, Sabit Alaudin – Bošnjak, Muhamed Allamek – Bošnjak, Abdullah Bošnjak i drugi.[1] Premda su se u Meki, Medini, Kairu ili nekom drugom kulturnom središtu susreli s drugačijim načinom obavljanja namaza u džematu, ovi islamski učenjaci nisu muslimane u Bosni i Hercegovini opterećivali s tim. Za to, osim čisto teorijskog upoznavanja, zapravo, nije bilo praktične potrebe. Bošnjaci su stoljećima samouvjereno i nepokolebljivo obavljali namaz u džematu ne postavljajući pitanja o tome kako muslimani na drugom kraju velikog islamskog svijeta postupaju, niti je iko uopće postavljao pitanje da li je ono što čine klanjajući namaz u džamiji u skladu s časnom praksom Božijeg Poslanika, a.s. Jednostavno je bilo nezamislivo da, milioni muslimana u Carstvu čiji su učenjaci dosegli najviše vjerske stepene, na pogrešan način obavljaju namaz u džematu.

Krajem XIX i početkom XX stoljeća sve više Bošnjaka se, umjesto u Istanbulu, školuje na prestižnom El-Azharu u Kairu. U plejadi učenjaka iz ovog perioda, svojim predanim radom na vjerskom i kulturnom osvješćivanju muslimana, ističu se reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević i prof. Mehmed ef. Handžić. Ova dvojica istaknutih alima napisali su na hiljade stranica o vjeri i vjerskom životu muslimana u Bosni i Hercegovni i ni na jednom mjestu ne kritikuju strukturu namaza u džematu. To se posebno odnosi na Mehmeda Handžića jer je on mnogo tekstova posvetio ispravljanju obrednih anomalija bosansko-hercegovačkih muslimana. Iako se, dakle, centar u kojem su Bošnjaci stjecali visoko obrazovanje promijenio, odnos islamskih učenjaka prema ovoj vrsti vjerske prakse ostao je isti. U ta burna vremena osnovna briga islamskih učenjaka bila je stvaranje sigurnog okruženja u kojem bi bosansko-hercegovački muslimani, u okviru kršćanskih državā, sačuvali svoj vjerski identitet i kulturno-civilizacijski napredak.

Za vrijeme komunističke Jugoslavije, uz Kairo, Bošnjaci počinju studirati na islamskim univerzitetima u Saudijskoj Arabiji. Učenjaci školovani u Saudijskoj Arabiji, do agresije na našu zemlju 1992. godine, nisu imali primjedbi na način obavljanja namaza u džematu. Tek, u toku agresije na našu zemlju i nakon nje, dakle, nakon više od 500 godina koliko je islam sastavni dio identiteta Bošnjaka, određeni ljudi, školovani u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Jemenu ili nekoj drugoj arapskoj zemlji konačno su „otkrili“ kako muslimani u Bosni i Hercegovini ne klanjaju po „Sunnetu“, te su požurili da ih kroz predavanja, brošure i knjige „nauče“ kako se obavlja namaz u džematu.

Šerijatski argumenti za pojedine aspekate obavljanja namaza prema hanefijskom mezhebu koji su se najviše našli na udaru kritičara kao što su: učenje usebi amin nakon El-Fātihe, podizanje ruku do mehkih dijelova uha samo kod početnog tekbira, ne učenje Kur’ana na kijamu za imamom, samo jedan išaret kažiprstom za vrijeme učenja Et-tehijātu, klanjanje dvadeset rekata teravih-namaza, itd., objašnjeni su u brojnim raspravama od kojih bih u ovom radu čitaoce uputio na djela: Hanefijski fikh autora Abdulhamida Mahmuda Tuhmaza[2] i Ebu Hanife i namaz u hanefijskom mezhebu, autora Šefika Kurdića.[3] U oba rada analizirani su sastavni dijelovi namaza i argumenti koje su Ebu Hanife i njegovi učenici koristili donoseći određeno pravno riješenje. No, to nije tema ovog rada. U ovom radu fokusirat ćemo se na vjerske obrede bosansko-hercegovačkih muslimana sadržane u strukturi klanjanja namaza u džematu.[4] Nekoliko je razloga za pisanje ovog rada.

Prvi je razvijanje ljubavi prema časnom Pejgamberu, a.s., i njegovom Sunnetu, a najbolji način za to je druženje s Poslanikom, a.s., kroz proučavanje njegovih riječi i djelā. Nošen brzim tempom savremenog života današnji musliman često zaboravlja na Plemenitog Poslanika, a.s., i na njegove preporuke i postupke bez kojih je izvršavanje vjerskih propisa, pa i namazā, suhoparno, formalno i nedovoljno za duhovni uzlet i preporod. U radu smo se, stoga, fokusirali na Sunnet Allahovog Poslanika, a.s., kao osnovno mjerilo za ili protiv nekog obreda u strukturi namaza u džematu.

Drugi je upoznavanje s islamskom tradicijom Bošnjaka kada je o namazu u džematu riječ i argumentima na kojima se ta tradicija temelji i iz kojih ishodi.

Treći razlog je uporno insistiranje nekih pojedinaca i grupa kako struktura namaza u džematu u Bosni i Hercegovini nije u skladu sa striktnom praksom Božijeg Poslanika, a.s., te da bi je, u određenim segmenitma, trebalo „vratiti“ u okrilje Sunneta. S te strane rad bi trebao postići dva cilja. Prvi je pružanje validne argumentacije imamima u dijalogu s kritičarima namaza u džematu. Drugi je poziv kritičarima da strukturu namaza u džematu sagledavaju u širem, bosansko-hercegovačkom kontekstu, te da dobro razmisle o eventualnoj šteti koju, svojom ustrajnošću u nepotrebnom mijenjanju jednog sunneta drugim sunnetom, nanose jedinstvu bosansko-hercegovačkih muslimana u ovim teškim vremenima kako za njih kao narod, tako i za njihovu državu Bosnu i Hercegovnu.

Ovdje bih želio sve čitaoce podsjetiti na, uistinu mudar i sasvim u skladu sa Sunentom Božijeg Poslanika, a.s., potez rahmetli Šafije, r.a., koji je, kad je došao u Bagdad, iz poštovanja prema Ebu Hanifi, r.a, i muslimanima Bagdada, sljedbenicima Ebu Hanife, klanjao po hanefijskom mezhebu. No, čini se da oni koji danas slijede njegov mezheb, a takva je većina kritičara prakse bosansko-hercegovačkih muslimana (mada oni to neće priznati), smatraju da su veći učenjaci od rahmetli Šafije, pa se, bez respekta prema tradiciji Bošnjaka, korače po bosanskim džamijama, remete mir, unose nemir i razjedinjuju sjedinjeno.

 

ALLAHOV POSLANIK, A.S., UVAŽAVAO JE LJUDE, NJIHOVE OBIČAJE KULTURU I TRADICIJU KOJA NIJE BILA U SUPROTNOSTI S NJEGOVIM OSNOVNIM UČENJEM

Ranije smo napomenuli, i to je ključna činjenica bitna za razumijevanje vjerske prakse Bošnjaka, da su muslimani u Bosni i Hercegovini islam prihvatili i učili od Osmanlija u okviru njihove moćne države s jakim vojnim ustrojstvom, koja je baštinila hanefijski mezheb. Upravo su hanefijski mezheb, vojno ustrojstvo države i klima Bosne i Hercegovine uticali na formu obavljanja namaza u džematu.

O čemu se tu zapravo radi? Bosansko-hercegovački muslimani za vrijeme obavljanja namaza u džematu nisu prepušteni sopstvenom izboru šta činiti prije ili poslije klanjanja farz-namaza, već su vođeni i poticani da uče određene sure iz Kur’ana, spominju Allaha, dž.š., na poznat način, donose salavate na Poslanika, a.s., i uče dove. Ovakva struktura obavljanja namaza u džematu našla se na udaru nekih osobā koje remete uspostavljeni red, unose nemir među džematlije i ruše stoljetnu tradiciju, sve pod krinkom kako se ta tradicija ne temelji na Sunnetu plemenitog Pejgambera, a.s.

Prije detaljne analize svakog pojedinog obreda sadržanog u strukturi namaza u džematu bosansko-hercegovačkih muslimana kazat ćemo nešto o duhu Pejgamberove, a.s., Poruke koju „novopečeni učitelji“ zanemaruju u nastojanju da Bošnjake nauče Sunnetu. Odnos Muhammeda, a.s., i islama prema bilo kojem narodu, njegovoj kulturi i tradiciji najbolje je promatrati kroz odnos islama prema predislamskim običajima Arapa samih. S te strane, funkcija Muhammeda, a.s., kao društvenog reformatora, nije se razlikovala od uloge ranijih Božijih poslanika, a.s. Šah Velijjullah (Wāli Allāh) lijepo je primijetio da: „Nije cilj Poslanikov, a.s., niti je on u stanju totalno izmijeniti društvenu i pravnu praksu naroda; njegov je cilj izgraditi društvo na moralnim i duhovnim principima, pa s tim u vezi ostavlja netaknutim sve što nađe, osim onoga što nije u skladu s novom ideologijom. On se obzirno pokušava baviti onim što je spojivo s moralnim principima, a ostalo mijenja što je moguće manje, kloneći se promjena koje nisu nužne i koje njegovo društvo ne može lako da prihvati.“[5] Navedeno nedvosmisleno potvrđuje Muslimovo predanje prema kojem je Božiji Poslanik, a.s., rekao hazreti Aiši: „Da nije tvoj narod nedavno izašao iz paganstva, ja bih porušio K’abu i potom je bezuvjetno sagradio na temeljima Ibrahimovim, a.s., pošto su Kurejšije zgradu K’abe smanjili…“[6] Naime, kada je Vjerovjesnik, a.s., bio mladić bujica je srušila K’abu. Stanovnici Mekke započeli su njenu obnovu, ali pošto nisu imali dovoljno halal imetka, a nisu željeli za gradnju Kabe koristiti imetak stečen na nepošten način, smanjili su njene dimenzije. Izostavljeni dio označili su manjim zidom koji i dan danas ukazuje na izvorne dimenzije K’abe. Kasnije, kada je Allahov Poslanik, a.s., pobijedio idolopoklonike, bio je u mogućnosti porušiti K’abu i sagraditi je na Ibrahimovim, a.s., temeljima, ali je odustao od toga jer je uvažavao osjećaje Arapa koji su tek bili prihvatili islam, bojeći se da takav postupak ne bi izazvao nelagodu kod njih. Poslanik, a.s., je pokazao zadivljujuće poštovanje prema povijesti ljudi, njihovoj tradiciji i običajima koji nisu bili u suprotnosti s njegovim osnovnim učenjem. To je također vidljivo iz propisa koji regulišu odnose među ljudima, jer su mnoge predislamske ustanove opstale, veliki broj je prilagođen novim potrebama, a dokinuti su samo oni propisi i običaji koji su bili u suprotnosti s osnovnim principima islama.[7]

Uporedimo li odnos određenih osoba i organizacija prema islamskoj kulturi i tradiciji Bošnjaka vidjet ćemo da ona nije u skladu s navednim primjerima iz Sunneta Allahovog Poslanika, a.s., jer je on izbjegavao baviti se puno krupnijim stvarima, kao što je izgradnja K’abe na njenim izvornim temeljima, plašeći se da ne povrijedi osjećaje svojih sunarodnjaka. Šta bi tek Poslanik, a.s., kazao da vidi na kakav način se ove osobe odnose prema tradiciji bosansko-hercegovačkih muslimana? Posebno zbog toga što kritičari islamske tradicije Bošnjaka, ustvari, nude promjenu jednog sunneta drugim sunnetom, remeteći pri tom ustaljenu tradiciju i mir bosanskih džemata. Pejgamber, a.s., nije želio mijenjati ništa što nije bilo u suprotnosti s njegovim učenjem, dok ovdašnji kritičari mijenjaju njegovo učenje za njegovo učenje, pri tom uopće ne uzimajući u obzir intimne osjećaje Bošnjaka, njihovu kulturu, tradiciju i vjersku praksu. Mijenjanje jednog sunneta drugim sunnetom narušavajući pri tom sklad i jedinstvo džemata nije mudar ni pametan potez. U duhu Sunneta je bavljenje farzovima, vadžibima, pa tek onda sunnetima. Odnosno kakav je smisao insistiranja na nekom sunnetu, ako to za posljedicu ima činjenje harama. Ili, svjedoci smo kako neki ljudi u našim džamijama, s jedne strane, insistiraju na određenim sunnetima poput: glasnog izgovaranja amin iza El-Fātihe, ili dizanju ruku do mehkih dijelova uha poslije rukua, a, s druge strane, rijetko klanjaju sunnete koje je, kako ćemo vidjeti kroz ovaj rad, Allahov Poslanik, a.s., ljubomorno klanjao i čuvao. Spremni su jedan sunnet žestoko braniti, a za drugim, mnogo važnijim, opće se ne obaziru, niti na njega obraćaju pažnju. Nema tu mudrosti, niti znanja, niti postupanja u duhu Sunneta Allahovog Poslanika, a.s. Površnim pristupom obredima sadržanim u klanjanju namaza u džematu u bosansko-hercegovačkom kontekstu previđaju se brojne koristi i blagodati koje, na ovakav način koncipirana struktura namaza, baštini. Navest ćemo tek neke:

a) Većina muslimana u Bosni i Hercegovini ne zna hadis Božijeg Poslanika, a.s., kako onoga ko uči Ajetul-kursiju poslije namaza samo smrt dijeli od Dženneta. Vjerujem, da njihovi kritičari znaju za ovaj hadis, jer ga mogu pronaći u zbirkama hadisa. E sad, naše džematlije ne znaju za hadis, ali iza svakog namaza uče Ajetul-kursijju, a njihovi kritičari znaju hadis, ali ne uče Ajetul-kursijju. Ko će, onda, od njih biti nagrađen i ko postupa po Sunnetu: onaj ko kao knjiga nosi slovo hadisa, ili onaj ko postupa po slovu hadisa!?[8] Dakle, da bosansko-hercegovački muslimani ne obavljaju namaz u džematu na način kako to već stoljećima čine bili bi lišeni mnogobrojnih koristī o kojima nisu imali adekvatnog teorijskog znanja.

b) Čuveni alimi moćne Osmanskee države i njihovi dobri prethodnici dobro su izučili hadise Allahovog Poslanika, a.s., i na osnovu njih koncipirali strukturu namaza u džematu. To znači dvoje: prvo, raspored pojedinih obreda u strukturi namaza bosansko-hercegovačkih muslimana nije u duhu hanefijskog mezheba (Mada hanefijski mezheb jeste u duhu Sunneta Muhammeda, a.s.) nego u duhu Sunneta Allahovog Poslanika, a.s.; i drugo, izvršavanjem obreda povezanih s obavljanjem namaza u džematu muslimani u Bosni i Hercegovini, ustvari, izvršavaju najbolje od onoga što je Muhammed, a.s., preporučio. Ova tvrdnja temelji se na brojnim hadisima koji čine okosnicu ovog rada.

c) Džemat je zajednica ljudi i socijalna funkcija namaza u džematu ne smije biti zanemarena. Dolaskom u džamiju na namaz ljudi se međusobno upoznaju, druže, razmjenjuju iskustva i informacije, sve u nastojanju da se čini dobro i spriječi zlo. Pukim dolaskom u džamiju samo radi farz-namaza, ulaskom u džamiju kad se počne učiti ikamet i izlaskom po volji kad i kako se kome svidi, socijalna funkcija džemata dolazi u pitanje. Međutim, pogledajmo kako to bosansko-hercegovački muslimani čine. Prije namaza ispred džamije ili u džamiji oni se druže, zatim obavljaju zajednički namaz, pa poslije namaza svi zajedno izlaze iz džamije što im daje dovoljno vremena za razgovor, razmjenu informacija, učvršćivanje veza i sklapanje novih prijateljstava. To je blagodat koju treba njegovati i čuvati. I zapravo, u tome se ogleda sama bīt namaza u džematu.

A sada ćemo se posvetiti analizi obredā sadržanih u strukturi namaza u džematu u bosansko-hercegovačkom kontekstu kako bismo utvrdili da li su temeljeni na Sunnetu Allahovog Poslanika, a.s., ili ne?

REDOVNO KLANJANJE SUNNETĀ PRIJE I POSLIJE FARZOVĀ

Među prvim stvarima koje se indirektno zamjeraju bosansko-hercegovačkim muslimanima, kada je o namazu u džamiji i džematu riječ, jeste istrajnost u klanjanju sunnetā povezanih s dnevnim namazima. U Bosni i Hercegovini se, uz farzove, redovno klanjaju sljedeći sunneti: 2 rekata prije sabahskog farza, 4 rekata prije i 2 rekata poslije podnevskog farza, 4 rekata prije ikindijskog farza, 2 rekata poslije akšamskog farza i 4 rekata prije i 2 rekata poslije jacijskog farza. Ukupno 20 rekata sunnetā od kojih je 12 pritvrđenih (muekkede) i 8 nepritvrđenih (gajri muekkede). Indirektna kritika sastoji se u tome da se praktičnim primjerom demonstrira kako sunneti dnevnih namaza nisu baš tako bitni da se trebaju redovno i neizostavno klanjaju. U svim gradskim džamijama u našoj zemlji često se mogu vidjeti osobe kako sjede ispred džamije i čekaju ikamet za farz, da bi odmah nakon farza iste te osobe, uz opravdanje kako će sunnete klanjati kod kuće, ili, jednostavno, bez ikakve želje da klanjaju sunnete, otišle iz džamije. Propisane sunnete u džamiji rijetko klanjaju, a o naklanjavanju propuštenih sunnetā nema ni govora. Njihov prilično labav pristup sunnetima dnevnih namaza zbunjuje bosansko-hercegovačke muslimane unoseći sumnju da sunneti nisu potrebni i da izvorima islama nisu utemeljeni. Kako se, dakle, prema sunnetima dnevnih namaza odnosio Allahov Poslanik, a.s? Sunneti dnevnih namaza nazvani su sunnetima zato što se temelje na praksi (sunnetu) Allahovog Poslanika, a.s. Sve zbirka hadisa govore o tome kako je Muhammed, a.s., uz obavezne (farz) dnevne namaze klanjao određeni broj dobrovljnih namaza (sunnetā). Jedne prilike Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Ko redovno klanja dvanaest rekata sunnetā: četiri prije podnevskog farza i dva poslije, dva poslije akšamskog farza, dva poslije jacijskog farza i dva prije sabahskog farza, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.“[9] Prisjetimo li se sunnetā koje bosansko-hercegovački muslimani tradicionalno klanjaju vidjet ćemo da se radi o istim namazima pobrojanim u gornjem hadisu. Ove sunnete muslimani u Bosni i Hercegovini redovno klanjaju, a ako se iz nekog razloga desi da ih ne klanjaju u predviđeno vrijeme oni ih naklanjavaju. Naprimjer, ako neko zakasni u džamiju, pa stigne na farz od podne, on će poslije farza naklanjati 4 rekata sunnetā koje je zbog kašnjenja izostavio, a zatim će klanjati redovna 2 rekata sunnetā. S pozicije osobe koja se površno odnosi prema sunnetima dnevnih namaza ovo se čini besmislenim. No, da li je tako?

Hazreti Aiša, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., poslije farza od podne-namaza naklanjavao 4 rekata podnevskih sunneta, ako bi bio spriječen da ih klanja prije farza.[10] Vrlo zanimljivo predanje o tome kako je Muhammed, a.s., čuvao i redovno klanjao sunnete dnevnih namaza prenosi Ummu Selama, r.a., koja kaže: „Božiji Poslanik, a.s., klanjao je podne, a zatim mu je donesen imetak koji je dijelo ljudima sve dok nije proučen ezan za ikindiju. Kad je klanjao ikindiju došao je meni, jer je to bio moj dan, a zatim je klanjao dva rekata. Upitali smo ga: „Šta si klanjao, Allahov Poslaniče? Da li je to neki novi propis?“ Odgovorio je: „Ne, to su dva rekata koja sam trebao klanjati poslije podne, ali me je dijeljenje imetka spriječilo da klanjam sve dok mujezin nije oglasio ezan za ikindiju, a ja nisam želio propustiti ovaj namaz.“[11] Eto takav je bio odnos našeg Pejgambera, a.s., prema sunnetima. Ljubomorno ih je čuvao, redovno ih izvršavao i budno pazio da mu neki od njih ne promakne. Da li je dakle, praksa bosansko-hercegovačkih muslimana po pitanju redovnog klanjanja sunnetā dnevnih namaza u duhu Sunneta, ili je po Sunnetu nemarno se odnositi prema sunnetima!? Ko je u pravu, onaj ko sjedi ispred džamije i čeka farz, ili onaj ko u džamiji klanja sunnete koje je Vjerovjesnik, a.s., klanjao i savjetovao muslimane da ih klanjaju.

Jedini valjan prigovor tradiciji klanjanja sunnetā dnevnih namaza u džamiji jeste preporuka Allahovog Poslanika, a.s., da se nafile klanjaju kod kuće. Džabir, r.a, prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Kad neko od vas klanja namaz u džamiji neka ostavi dio namaza i za svoju kuću, jer će Allah zbog namaza u kući dati hajr.“[12] Omer, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., kazao: „Dobrovoljni namaz u kući je svjetlo, pa ko želi neka osvijetli svoju kuću.“[13] Uz ove, zbirke hadisa sadrže niz drugih predanja sa sličnim značenjem. Uzimajući u obzir sve hadise o ovoj temi En-Nevevi zaključuje: „Nafile se trebaju obavljati kod kuće zato što to ostavlja manje prostora za licemjerje i stvari koje uništavaju djela. Na taj način se u kuću unosi berićet, milost i dolaze meleki. Šejtan iz takve kuće bježi.“[14] Nameće se pitanje: ako su već znali za ove preporuke zašto muslimani u Bosni i Hercegovini klanjaju sunnete u džamiji. Po našem mišljenju, nekoliko je razloga za to, a tri su ključna:

1. Sunneti dnevnih namaza, kako im i ime kaže povezani su s dnevnim namazima. Neki od njih klanjaju se prije, a neki poslije farzā. S obzirom da ljudi često ne stanuju blizu džamije, za razliku, recimo, od Muhammeda, a.s., koji je stanovao uz džamiju, ili većine ashaba, tadašnjih stanovnika Medine, ako bi sunnete klanjali kod kuće ne bi stigli na farz, ili bi neprestano kasnili na njega. Stoga su smatrali da je bolje otići u džamiju ranije, što je također preporučeno, sačekati ezan, a zatim klanjati sunnete prije farza u džamiji. Ko površno shvata realizaciju islamskih propisa u bosansko-hercegovačkom kontekstu može se zapitati zašto islamski učenjaci u našoj zemlji nisu slijedili sistem kao u Arabiji gdje mujezin prouči ezan, a zatim se nakon desetak ili više minuta pojavljuje imam i klanja se farz-namaz. Odgovor je vrlo jednostavan: Bosna i Hercegovina nije Arabija, pogotovo zimi. U Arabiji je moguće provoditi vrijeme u džamiji i ljeti i zimi bez ikakvih poteškoća i neugodnosti štetnih za zdravlje. U osmanskoj Bosni u džamijama zimi nije bilo grijanja i nije bilo prijatno, a ni zdravo na velikoj hladnoći provoditi previše vremena, pa su ljudi usvojili metod koji odgovara njihovim klimatskim uslovima. To je ključni razlog zašto se u našim džamijama nakon ezana klanjaju predviđeni sunneti, prouči kratki zikr o kojem će kasnije biti riječi, a zatim se uči ikamet i klanja farz. Primjetno je recimo, da u praksi bosansko-hercegovačkih muslimana nije bilo tehijjetul-mesdžida iako se za ovu nafilu znalo. Tehijjetul-mesdžid nije se klanjao jer za njega nije bilo vremena. Ljeti usljed obimnih poslova, a zimi zbog velike studeni, džematlije u bosansko-hercegovačkim džamijama nisu provodili vrijeme prije namaza u džamiji, već su na namaz dolazili s ezanom, pa nisu ni imali vremena klanjati ovu nafilu, već su umjesto toga odmah klanjali propisane sunnete. U današnje vrijeme kad u većini džamija postoji grijanje, a i u ljetnim mjesecima sve više ljudi po gradovima dolazi u džamiju prije ezana, tehijjetul-mesdžid treba oživljavati i imami na tome trebaju insistirati.

2. Nisu sunneti dnevnih namaza jedini dobrovoljni namazi koji se mogu klanjati u kući. Uz njih tu su: salatu-duha, jutarnji namaz, salatul-lejl, noćni namaz, i druge nafile koje vjernici mogu klanjati u kući i na taj način postići, za taj ibadet, predviđene koristi.

3. Klanjanje sunneta u džamiji najpouzdaniji je način čuvanja ovih sunneta. Osoba koja sunnete želi klanjati kod kuće, usljed brzog tempa života, brojnih obaveza i šejtanskog spletkarenja, najvjerovatnije ih neće stići klanjati ili će potpuno zaboraviti na njih.[15]

Uz pritvrđene sunnete, u bosansko-hercegovačkim džamijama klanja se, ali ne tako redovno i ustrajno, pogotovo u seoskim džematima, 8 rekata nepritvrđenih sunneta. To su: 4 rekata prije ikindije i 4 rekata prije jacije. Ovi sunneti klanjaju se iz dva razloga.

Prvi i najvažniji je preporuka Božijeg Poslanika, a.s. da se klanjaju. Hazreti Alija, r.a., kaže: „Vjerovjesnik, a.s., je prije ikindije klanjao četiri rekata. Nakon dva rekata predao bi selam bliskim melekima, muslimanima i mu’minima koji su slijedili iza njih.“[16] Ibn Omer, r.a., prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Allah se smilovao osobi koja prije ikindije klanja četiri (rekata sunneta).“[17] Komentarišući ovaj hadis El-Gazali kaže: „Prakticirati ovo, nadajući se da ćeš biti obuhvaćen dovom Božijeg Poslanika, a.s., izuzetno je pohvalno, jer se njegova dova neminovno uslišava.“[18] Ummu Selema prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko klanja četiri rekata prije ikindije Allah će zabraniti Vatri (da prži) njegovo tijelo.“[19] Vrlo je interesantno da bosansko-hercegovački muslimani prije jacije klanjaju četiri rekata sunneta, mada uopće ne postoje predaje o tome da je Allahov Poslanik, a.s., niti iko od njegovih ashaba to činio. Shodno tome, sasvim je opravdano, držeći se doslovnih tekstova hadisā o sunnetima dnevnih namaza, dovesti u pitanje valjanost takve prakse. Međutim, na osnovu općenitog predanja u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Između svakog ezana i ikameta klanja se namaz“, ovo je ponovio dva puta, a zatim je dodao: „Ko to želi.“[20], te hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko poslije akšama klanja šest rekata ne progovorivši između njih ništa ružno, to mu je ravno ibadetu 12 godina.“[21], moglo bi se zaključiti da tradicija klanjanja četiri rekata sunneta prije jacije nije u suprotnosti sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s. Dva rekata poslije akšama i četiri rekata prije jacije čine šest rekata o kojima je, moguće, ovdje riječ. Imam El-Gazali (a on je pripadao šafijskom mezhebu) smatra šest rekata između akšama i jacije pritvrđenim sunnetom, nazivajući ovu nafilu salatul-evvabin – namaz pokajnika.[22] Hanefijski učenjaci četiri rekata prije jacije svrstavaju u red nepritvrđenih sunneta koji se ponekad klanjaju, a ponekad ne klanjaju, zavisno od džemata do džemata i od dogovora među džematlijama.

23Abu Bakr Ahmad Bin Husajn Bin Ālī Al-Bajhaqī, Al-Sunan Al-kubrā, knj. 2., Dar Al-Kotob Al-ilmiyah, Beirut-Lebanon, treće izdanje, 1424. h.g./ 2003. godine, hadis br. 4491., str. 667.

U gradskim sredinama ovi sunneti redovno se klanjaju kako bi se džematlijama omogućilo dovoljno vremena da prispiju na farz. To je drugi razlog.

UČENJE SURE EL-IHLĀS I EL-FĀTIHE IZMEĐU IKAMETA I EZANA

Poslije sunnetā, a prije ikameta mujezini u bosansko-hercegovačkim džamijama uče E’ūzu naglas, a zatim prisutne džematlije tiho uče Bismilu i tri puta suru El-Ihlās (Kul huvallāhu ehad) Nakon toga mujezini prouče naglas zadnja tri ajeta sure Es-Sāfāt: Subhāne rabbike rabbil ‚izzeti ammā jesifūn. Ve selāmun ‚alel-murselin. Vel-hamdu lillāhi rabbil-‚alemīn (Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko je od onoga kako ga oni predstavljaju! I mir poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!), i dodaju: El-Fātiha. Potom prisutni, s podignutim rukama i otvorenim dlanovima, svako za sebe, uče suru El-Fātihu. Mujezini zatim ustaju i uče ikamet za farz.

U vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., pak, nije se postupalo tako. Nakon proučenog ezana ljudi su vrijeme između ezana i ikameta provodili po želji: neki su ibadetili kod kuće, a neki u džamiji. No, ono što je zajedničko svim muslimanima širom islamskog svijeta, ranijim i kasnijim, jeste da vrijeme između ezana i ikameta provode u ibadetu, svejedno da li se radi o ibadetu u kući ili u džamiji. Većina, pa tako i mi u Bosni i Hercegovini, drži se preporuke Muhammeda, a.s.: „Između svakog ezana i ikameta postoji razmak u kome se mogu klanjati dva rekata, osim kod akšama.“[23] Da bi se za minut-dva produžio razmak između ezana i ikameta te tako omogućilo onima koji su u nekom poslu da stignu na farz, u našim džamijama se nakon sunnetā, a prije farzova svih namaza, osim akšama, uči tri puta sura El-Ihlās i jedanput sura El-Fātiha. Pošto je Vjerovjesnik, a.s., preporučio da se napravi kraći razmak između ezana i ikameta, uz namaz, najbolji ibadet je učenje Kur’ana, a u Kur’anu izrazitu vrijednost ima sura El-Ihlās. Hadisi o vrijednosti sure El-Ihlās jako su inspirativni i poticajni i teško je ostati ravnodušan na njih i ne osjetiti ljubav prema ovoj izuzetnoj suri. Ebu Se’īd el-Hudri, r.a., prenosi:

„Jedan je čovjek čuo drugog kako uči suru El-Ihlās i stalno je ponavlja. Kada je osvanuo, otšao je Allahovom Poslaniku, a.s., i spomenuo mu taj slučaj kao da je htio kazati: ‚Zar je ova sura toliko vrijedna da se stalno ponavlja!?‘ Vjerovjesnik, a.s., tada mu je rekao: ‚Tako mi Onoga u Čijoj Ruci je moja duša, ona je (po svojoj vrijednosti) ravna trećini Kur’ana.‚“[24] Ebu Se’īd el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., jedne prilike upitao svoje ashabe: „Zar neko od vas nije u stanju svaku noć proučiti trećinu Kur’ana? ‚To se njima učinilo preteškim, pa upitaše: „A ko je to od nas u stanju, Allahov Poslaniče?” On tada reče: ‚Allāhul-vāhidus-samed, trećina je Kur’ana.‟”[25] Ebu Hurejre, r.a., priča: “Jedne prilike sam išao s Vjerovjesnikom, a.s., pa je čuo nekog čovjeka kako uči: Kulhuvallāhu ehad. Allahov Poslanik, a.s., tada reče: „Neminovan mu je.‟ Upitao sam: “Šta mu je neminovno, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Džennet.”[26] Posebno je interesantan hadis od Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Okupite se, proučit ću vam trećinu Kur’ana!‟ Kad su se okupili, Poslanik, a.s., izađe pred njih i prouči: „Kul huvallāhu ehad‟, a zatim se vrati u kuću. Neko od prisutnih tad reče: „Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Proučit ću vam trećinu Kur’ana’, mislim da mu je ova vijest došla s neba.‟ Nakon toga Allahov Poslanik, a.s., ponovo izađe među nas i reče: „Rekao sam da ću vam proučiti trećinu Kur’ana. Eto, ova sura ravna je trećini Kur’ana.’”[27] Radi jačeg efekta i boljeg sjećanja na ovaj događaj, Muhammed, a.s., je zbunjene ashabe ostavio nekoliko trenutaka da razmišljaju o tome što je on učinio, da bi im nešto kasnije isto objasnio na drugi način. Sve dileme o tome da li je po Sunnetu učiti suru El-Ihlās između ezana i ikameta trebao bi otkloniti sljedeći hadis. Hazreti Aiša, r.a, kazuje kako je Vjerovjesnik, a.s., s jednom grupom vojnika poslao čovjeka koji je na svakom namazu svojim drugovima učio Kul huvallāhu ehad. Kad su se vratili s vojnog pohoda to su spomenuli Allahovom Poslaniku, a.s., a on im reče: „Upitajte ga zašto je to tako radio?‟ Kad su ga upitali, on im odgovori: „Zato što je to svojstvo Milostivoga, zato to volim učiti.‟ Pošto je saznao njegov odgovor, Allahov Poslanik, a.s., reče: „Obavijestite ga da i njega Allah voli.’”[28] Uz ovaj, hadis sa sličnim sadržajem bilježi i Buharija.[29] U sva tri slučaja ljudi su intervenisali kod Vjerovjesnika, a.s., jer im je bilo čudno što neki ashabi često uče suru Kul huvallāhu ehad. I šta im je Vjerovjesnik, a.s., odgovorio? Da je sura El-Ihlas ravna trećini Kur’ana i da Uzvišeni Allah, dž.š., voli onoga ko voli i često uči suru Kul huvallāhu ehad. Možemo, dakle, samo zamisliti šta bi Pejgamber, a.s., danas kazao da neko ode u Medinu i požali mu se kako se u Bosni i Hercegovini uči tri puta Kul huvallahu ehad između ezana i ikameta, jer nije prenešeno da je on tako postupao!?

Učenje sure El-Fātihe neposredno prije ikameta temelji se na hadisu Enesa ibn Malika, r.a, koji prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Dova se ne odbija između ezana i ikameta.”[30] Ibn Hiban veli da je ovaj hadis vjerodostojan uz dodatak: “Pa je učite.”[31] Dova se, dakle, ne odbija između ezana i ikameta. No, koju dovu učiti? Odgovor je jasan: najbolju. Džabir ibn Abdullah, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Najvredniji zikr je La ilahe illallah, a najbolja dova je Elhamdulillahi.”[32] Primjetno je kako bosansko-hercegovački muslimani u svakoj prilici i poslije svake proučene dove ponovo uče suru El-Fātihu. Razlog za to je iskreno nastojanje da se uvijek i u svakoj prilici učini ono što je najbolje, a El-Fātiha je najbolja dova. Usto, snažan poticaj da se što češće uči sura El-Fatiha sadržan je u predanju od Ebu Se’ida ibn Mu’alle koji je rekao: “Bio sam na namazu kad me je pozvao Allahov Poslanik, a.s., ali mu se nisam odazvao. Poslije namaza sam mu rekao: „Allahov Poslaniče, bio sam na namazu.‟ On mi tada reče: „Zar Allah, dž.š., nije rekao: ‘Odazovite se Allahu i Njegovom Poslaniku kada vas pozovu!’? Hočeš li da te, prije nego što izađeš iz džamije poučim najvrednijoj suri u Kur’anu?‟ Zatim me je uzeo za ruku, pa kad htjedosmo izaći iz džamije rekoh mu: „Allahov Poslaniče, rekao si da ćeš me poučiti najvrednijoj suri u Kur‟anu.‟ On reče: „Elhamdu lillāhi rabbil ‘ālemin jesu sedam ajeta koji se ponavljaju i cijeli Kur’an koji mi je objavljen.”’[33] El-Fātiha, je, znači, najbolja dova i najbolja sura. Sadrži srž i suštinu Kur’ana i samo onome ko to ne zna može biti čudno što bosansko-hercegovački muslimani neprestano i poslije svake dove uče suru El-Fātihu.

 

ZIKR POSLIJE NAMAZA U DŽAMIJI

Općenito o zikru u džamiji poslije namaza navodimo riječi Ebu M’abeda, Ibn Abasovog oslobođenog roba, koji je rekao da ga je Ibn Abas, r.a, obavjestio kako je dizanje glasa pri zikru poslije završenog propisanog namaza bilo prisutno još u doba Vjerovjesnika, a.s.[34] Buharija također bilježi da je Ibn Abas, r.a., rekao: „Znao sam da su završili namaz kada bih čuo taj zikr.“[35]

Poslije obavljanja predviđenih sunnetā i farzova pojedinih dnevnih namaza bosansko-hercegovački muslimani ne izlaze odmah iz džamije već ostaju na mjestu klanjanja, spominju Uzvišenog Allaha, dž.š, i uče dove. Kad imam preda selam mujezin uči naglas: Allāhumme entes-selām ve minkes-selām tebārekte jā zel-dželāli vel-ikrām i dodaje: ‚Alā resulinā salavāt. Prisutne džematlije zatim usebi uče neki salavat, obično najkraći: Allāhumme salli ‚alā Muhammedin ve ‚alā āli Muhammed. Imam se tad okreće prema džematlijama, a mujezin glasno uči tesbih: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illallāhu vallāhu ekber, ve lā havle ve lā quvvete illā billāhil-‚alijjil-‚azīm. E’ūzu billāhi miniš-šejtānir-radžīm. Džematlije potom usebi uče Bismilu i Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilāhe illā hu. El-hajjul-qajjūm…). Nakon toga mujezin obično, mada ima i drugih varijanti, naglas uči: Ja rabbi zel-dželāli subhanallāh, a prisutni uzimaju tesbihe i tiho, svako za sebe, izgovaraju 33 puta subhanallāh. Mujezin zatim naglas uči: Subhanallahi ve bi hamdihi elhamdulillahi, pa prisutni izgovaraju 33 puta Elhamdulillahi. Mujezin potom glasno uči: Rabbil ‚ālemīne te’āla dželle šānuhū Allāhu ekber i džematlije uče 33 puta Allahu ekber. Nakon ovog zikra mujezin uči: Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‚āla kulli šejin qadīr. Ve mā erselnāke illā rahmeten lil-‚ālemīn. Imam tada, s podignutim rukama i otvorenim dlanovima uči namasku dovu, a pristuni izgovaraju, usebi ili naglas: amin. Kad prouči dovu imam se, otvorenim dlanovima, potare po licu što je znak mujezinu da je dova završena i on tada uči: Vel-hamdu lillāhi rabbil-‚ālemīn. El-Fātiha. Prisutni zatim, svako za sebe, uče suru El-Fātihu čime je zikr poslije namaza završen. Nakon proučene El-Fātihe džematlije, uz selame i tihi razgovor, izlaze iz džamije. Na taj način se okončavaju svi obredi povezani s klanjanjem namaza u džematu.

Zikr poslije namaza, njegov sadržaj, tok i metod, osim zajedničke dove, temelji se na jasnim tekstovima iz Kur’ana i Sunneta. O zikru poslije namaza Allah, dž.š., nedvosmisleno kaže: „A kada namaz završite, Allaha spominjite stojeći, sjedeći i ležeći.“[36] Šta se, pak, uči poslije namaza objasnio je Muhammed, a.s. Krenimo redom i pogledajmo da li je zikr poslije namaza u bosansko-hercegovačkom kontekstu u skladu s rječima i djelom Allahovog Poslanika, a.s.?

Hazreti Aiša, r.a., kaže: „Vjerovjesnik, a.s., se nakon predaje selama ne bi zadržavao sjedeći osim toliko koliko je potrebno da se prouči: Allāhumme entes-selām ve minkes-selām tebarekte jā zel-dželāli vel ikrām (Allahu moj, Ti si Mir i od Tebe je mir. Ti si blagoslovljen, o Uzvišeni i Plemeniti).“[37] Semure b. Džundeb, r.a., prenosi: „Kad god bi Vjerovjesnik, a.s., obavio koji namaz, on bi se svojim licem okrenuo nama.“[38] Prisjetimo se, kada se završi namaz u bosansko-hercegovačkim džamijama mujezin uči: Allāhumme entes-selām ve minkes-selām tebārekte jā zel-dželāli vel ikrām (Podsjećajući prisutne da i oni to usebi prouče.), a zatim se imam okreće licem prema prisutnim džematlijama.

Muslimani u Bosni i Hercegovini donose salavat na Poslanika, a.s., prije i poslije namaza. To čine s nadom da će im Uzvišeni Allah, dž.š., primiti namaz. O vrijednosti donošenja salavata na Vjerovjesnika, a.s., dovljno je citirati ajet iz Časnog Kur’ana: „Uistinu Allah i Njegovi meleki donose salvat (blagosiljaju) Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donosite salavate (blagosiljajte) na njega i šaljite mu selame.“[39] Tumačeći ovaj ajet El-Kurtubi prenosi riječi čuvenog pobožnjaka iz trećeg hidžretskog stoljeća, Ebu Sulejmana ed-Daranijja koji je rekao: „Ko ima namjeru moliti Allaha, dž.š., da mu ispuni neku potrebu neka svoju molbu počne sa salavatom na Vjerovjesnika, a.s., pa onda izgovori svoju molbu, a zatim neka molitvu završi sa salavatom na Vjerovjesnika, a.s. Uzvišeni Allah, dž.š., će, uistinu, primiti oba salavata, a On je plemenitiji od toga da ne primi ono što je između njih.“[40] To je princip po kojem, u svojim dovama i molitvama, a namaz jeste dova, postupaju bosansko-hercegovački muslimani.

O tesbihu poslije salavata Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Da izgovorim: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilahe illallāhu vallāhu ekber (Neka je slava i hvala Allahu, nema drugog boga osim Allaha, Allah je najveći), draže mi je od svega što Sunce obasjava.“[41] Ebu Hurejre, r.a, prenosi da mu je Muhammed, a.s., jedne prilike rekao: „Što više govori: Lā havle vela kuvvete illā billāhil-‚alijjil-‚azīm, jer je to džennetska riznica.“[42]

Ajetul-kursijju (Allāhu lā ilahe illā hū, el-Hajjul-Qajjūm…) muslimani u Bosni i Hercegovini nakon namaza uče nadajući se Božijoj blagodati i Džennetu, jer Ebu Umame, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko poslije svakog propisanog namaza prouči Ajetul-kursijju samo ga smrt dijeli od ulaska u Džennet.“[43] Zar za vjernika postoji veći poticaj od toga?

Predanje o tesbihu poslije Ajetul-kursijje veoma je interesantno i poučno. Ebu Hurejre kazuje da su se siromašni muhadžiri požalili Allahovom Poslaniku, a.s., kazavši: ‚Bogataši nas pretekoše u visokim deredžama i vječnim uživanjima.‘ Muhammed, a.s., ih upita: ‚Kako to?‘ Rekoše: ‚Klanjaju kao i mi, poste kao i mi, dijele sadaku, a mi je dijelimo i oslobađaju robove, a mi ih ne oslobađamo. Muhammed, a.s., reče: ‚Hoćete li da vas podučim nečemu čime ćete stići one koji su vas prestigli, još više prestići one koji su iza vas i niko neće biti bolji od vas, osim onoga ko uradi isto što i vi?‘ Rekoše: ‚Hoćemo, Allahov Poslaniče!‘ On im reče: ‚Poslije svakog namaza proučite 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh i 33 puta Allāhu ekber.‚ (Prošlo je određeno vrijeme, pa) Siromašni muhadžiri ponovo dođoše do Božijeg Poslanika, a.s., i rekoše: ‚Naša braća bogataši čuli su šta mi radimo, pa su i oni počeli raditi to isto.‘ Muhammed, a.s., tad reče: „To je Allahova blagodat, daje je onome kome On hoće.“[44] I, zaista, to je Allahova blagodat, a On je daje onome kome On hoće. Mnogo je onih koji znaju za ovaj hadis, pa ipak, odmah nakon farza izlaze iz džamije, kao što je mnogo i onih koji ne znaju za tekst hadisa, ali poslije svakog namaza ostaju u džamiji i uče ovaj zikr.

Muhammed, a.s., je ponekad riječi ovog tesbiha brojao na prste. Abdullah ibn Amr kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika, a.s., kako riječi tesbiha izgovara brojeći ih na (prste) svoje ruke.“[45] Ovaj tesbih se u džamijama u Bosni i Hercegovini uči uz pomoć tesbiha – brojanice sa 33 ili 99 zrna ili bobaka napravljenih od raznih materijala. U vrijeme Muhammeda, a.s., pojedini ashabi su koristili neku vrstu tesbiha sačinjenog od košpica hurmi i sl. Vjerovjesnik, a.s., je znao za to, ali nije smatrao da je to pogrešno, pa se može konstatovati kako je korištenje tesbiha tokom zikra poslije namaza u skladu sa Sunnetom Allahovog Poslanika, a.s. Sad ibn ebi Vekas kazuje kako je jednog dana ušao, zajedno s Allahovim Poslanikom, a.s., kod neke žene, a pred njom su bile košpe od hurmi ili kamenčići na koje je učila Subhanallāh. Muhammed, a.s., joj je rekao: „Hoćeš li da ti kažem šta ti je lakše i bolje od toga?“ A zatim je dodao: „Subhānallāhi adede mā haleka fis-semāi, subhānallāhi adede mā haleka fil-erdi, subhānallāhi adede mā bejne zālike subhānallāhi adede mā huve hālikun. Na isti način prouči: Allāhu ekber, Elhamdulillāhi, Lā ilāhe illāllāhu i Ve lā havle ve lā kuvvete illā billāh.“[46] Dakle, Pejgamber, a.s., nije kritikovao ovu ženu zbog toga što je koristila tesbih, već je nastojao da je pouči jezgrovitijem zikru od onog koji je ona učila.

Poslije zikra mujezin uči i poučava pristune riječima: Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‚āla kulli šejin qadīr. I dodaje: Ve mā erselnāke illā rahmeten lil-‚ālemīn. To je zbog toga što je Muhammed, a.s., poučavao svoje ashabe da često izgovaraju ove riječi,[47] a u vezi s tesbihom poslije namaza i ovim zikrom Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko poslije svakog namaza prouči 33 puta subhanallāh, 33 puta elhamdulillāh, 33 puta Allāhu ekber, to je 99, a zatim izgovori: ‚Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‚āla kulli šejin qadīr‘, oprostit će mu se grijesi, pa makar ih bilo koliko je morske pjene.“'[48]

Nakon toga u Bosni i Hercegovini uči se namaska dova. Buharija bilježi da je Verrad, pisar Mugire ibn Š’ube, r.a., rekao: „Mugire b. Š’ube diktirao mi je pismo za Mu’aviju (pa je rekao) da je Vjerovjesnik, a.s., poslije svakog propisanog namaza učio: ‚Lā ilāhe illallāhu vahdehū lā šerike lehū. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‚āla kulli šejin qadīr. Allāhumme lā mani’a limā ‚atajte ve lā m’utije limā men’ate ve lā jenfe’u zel-džedi minkel-džeddu. (Nema boga, osim Allaha. Jedinog. On nema sudruga. Njemu pripada sva vlast i hvala. On je svemoćan. Allahu moj, ono što Si kome dao, to ne može niko spriječiti, a ono što Si spriječio, niko ne može dati. Bogatstvo kod Tebe neće koristiti bogatom, osim dobrih dijela.)’“[49] Na drugom mjestu Buharija bilježi predanje od Enesa ibn Malika, r.a., koji je rekao: „Najčešća Vjerovjesnikova, a.s., dova bila je: ‚Allahumme Rabbena ātinā fid-dunjā haseneten ve fil-āhireti haseneten ve qinā azāben-nār (O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u Vatri).’“[50]

Najčešća namaska dova bosansko-hercegovačkih muslimana je: „E’ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm. Bismillāhir-rahmānir-rahīm. El-hamdu lillāhi rabbil-„ālemīn. Ves-salātu ves-selāmu „alā sejjidinā Muhammedin ve „alā ālihi ve sahbihi edžme’īn. Allāhumme Rabbenā tekabbel minnā salātenā inneke entes-semī‟ul-„alīm. Ve tub „alejnā jā mevlānā inneke entet-tevvābur-rahīm. Allāhumme Rabbenā ātinā fid-dunjā haseneten ve fil-āhireti haseneten ve qinā „azāben-nār. Rabbena-gfirlī ve li vālidejje ve lil-mu‟minīne jevme jekūmul-hisāb. Subhāne rabbike rabbil-„izzeti „ammā jesifūn. Ve selāmun „alel-murselīn. Vel-hamdu lillāhi rabbil-‟ālemīn. El-Fātiha. (Tražim Allahovu zaštitu od prokletog šejtana. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam donosimo na našeg gospodina Muhammeda, a.s., njegovu rodbinu i sve ashabe. O Allahu, Gospodaru naš, molimo te da primiš naš namaz. Uistinu Ti sve čuješ i sve znaš. I oprosti nam, o Zaštitniče naš, zaista Ti primaš pokajanje, Milostivi. O Allahu, Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom i na onom svijetu i saučvaj nas patnje u Vatri. Gospodaru naš, oprosti meni, mojim roditeljima i svim vjernicima na Dan polaganja računa…). Kratka i divna dova insiprisana kur’anskim ajetima i željom da Allah, dž.š., primi namaz.

Sadržaj namaske dove i način učenja s podignutim rukama i dlanovima okrenutim prema nebu nije sporan. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Kad bi Allahov Poslanik, a.s., podigao ruke prilikom dove, ne bi ih spuštao dok njima ne bi potrao lice.“[51] Selman, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: „Allah, dž.š., je Stidljiv i Plemenit. Stidi se Svog roba kad podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne.“[52] Ibn Abas, r.a., prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Nemojte zastirati zidove! Onaj ko pogleda u knjigu (pismo) svog brata bez njegove dozvole, doista je pogledao u Vatru. Molite Allaha unutrašnjošću svojih šaka, a nemojte Ga moliti njihovom poleđinom, a kada završite, potrite njima svoja lica.“[53] Uz ove, u zbirkama hadisa može se pronaći tako velik broj hadisa o podizanju ruku prilikom učenja dove da se može govoriti o predanju u koje nema nimalo sumnje.

Ono što je, eventualno sporno kod učenja namaske dove u bosansko-hercegovačkom kontekstu jeste zajednička dova. Istina i pojedine zajedničke dove, poput dove za kišu[54] ili kunut dovā[55] koje je Vjerovjesnik, a.s., jedno vrijeme učio na nekim namazima, temelje se na praksi Allahovog Poslanika, a.s. No, ostaje činjenica da nigdje ni u jednoj zbirci hadisa nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., za 12 godina koliko je od M’irādža do smrti predvodio namaz nikada nije zajedno sa svojim ashabima proučio namasku dovu. Možda je to Allahov Poslanik, a.s., izbjegavao činiti, kao što je izbjegavao zajednički izvršavati niz drugih ibadeta. Hazreti Aiša, r.a., kaže: „Allahov Poslanik, a.s., ostavljao je neki ibadet, premda ga je volio raditi, bojeći se da isti taj ibadet ljudi ne počnu izvršavati, pa da im se propiše kao obavezan.“[56] Napoznatiji slučaj izbjegavanja zajedničkog ibadeta je klanjanje teravih-namaza. Naime, Hazreti Aiša, r.a, pripovijeda da je Allahov Poslanik, a.s., jedne noći klanjao (dobrovoljni) namaz u džamiji. Za njim su ljudi klanjali isti taj namaz. Klanjao je i sljedeće noći, a za njim je bilo još više ljudi. Treće i četvrte noći ljudi su se iskupili, ali Allahov Poslanik, a.s., nije izašao da klanja s njima. Kad je svanulo Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Vidio sam šta ste uradili. Nisam izašao da klanjam s vama samo zato što sam se bojao da vam se (ovaj dobrovoljni namaz) ne propiše kao obavezna dužnost.“ Aiša, r.a., dodaje: „To je bilo u ramazanu.“[57] Godinama kasnije, u vrijeme halife Omera muslimani su počeli klanjati teravih-namaz zajednički u džematu. Moguće je da je Vjerovjesnik, a.s., u ona teška vremena kada se svaki trenutak koristio za prikupljanje opskrbe, o čemu i Kur’an govori,[58] smatrao da bi predstavljalo poteškoću ljudima insistirati da ostanu u džamiji radi zikra i dove, pa im je ličnim primjerom pokazivao šta da čine. Kasnije, kada se materijalna situacija popravila, a sve više ljudi počelo ostajati u džamiji poslije namaza u zikru i dovi, ljudi su, analogno hadisima o zajedničkoj kišnoj dovi ili kunut dovi, počeli zajedno s imamom učiti dovu.

KLANJANJE DŽUMA-NAMAZA U NAŠIM KRAJEVIMA

Klanjanje džuma-namaza u bosansko-heregovačkim džematima u nekim segmentima se razlikuje od istog obreda u arapskim zemljama. Ovdje prije svega mislim na mujezinovo učenje prije hutbe. Kod nas je uobičajeno da mujezin nakon klanjanja četiri rekata sunetā džume naglas uči 56. ajet sure El-Ahzab: E’ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm bismillāhir-rahmānir-rahīm. Innallāhe ve melāiketehū jusallūne ‚alen-nebijji; jā ejjuhel-lezīne āmenū sallū ‚alehi ve sellimū teslīmā. Zatim nastavlja s učenjem salavata: Allāhumme salli ‚alā sejjidinā Muhammedin ve ‚ali sejjidinā Muhammedin. I dodaje: Āmīn, āmīn, āmīn, vel-hamdu lillāhi rabbil-‚ālemīn. Mujezin onda ustaje i samo za prisutne u džamiji uči naglas drugi ezan. Poslije ezana imam drži hutbu s minbera.

Učenje gornjeg ajeta i salavata poslije njega temelji se na želji Božijeg Poslanika, a.s., da njegovi sljedbenici uče što više salavata, a to se posebno odnosi na petak. Evs ibn Evs, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Petak je jedan od vaših najodabranijih dana. U njemu je stvoren Adem, a.s., i u njemu je umro. U petak će biti puhnuto u sur (rog) i u petak će biti kijamet, pa donosite što više salavata na mene petkom, jer se vaši salavati meni predočavaju.“ Ashabi upitaše: „Allahov Poslaniče, kako će ti se predočavati naši salavati kad ćeš biti mrtav?“ Vjerovjesnik, a.s., reče: „Uistinu je Allah, dž.š., zabranio zemlji da uništava tijela Božijih poslanika.“[59] Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Učite mnogo salavata na mene petkom i uoči petka. Ko donese jedan salavat na mene, Allah, dž.š., će na njega deset (salavata).“[60] Ebu Umame, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Svakog petka učite što više salavata na mene, jer mi se svakog petka predočavaju salavati mog ummeta. Ko prouči najviše salavata bit će mi najbliži po položaju.“[61] Donošenje salavata na Vjerovjesnika, a.s., obaveza je svih vjernika. To su dužni činiti svaki dan, a pogotovo petkom. Gornjim ajetom vjernici se podsjećaju da Uzvišeni Allah, dž.š., i Njegovi meleki donose salavate na Božijeg poslanika, a.s., i da su oni to isto dužni činiti. Mujezin ih na tu obavezu još više podsjeća sopstvenim učenjem jednog salavata.

Što se tiče učenja tri puta amin naglas, to se čini da bi se prisutni prisjetili jednog važnog hadisa u kojem se također govori o vrijednosti učenja salavata na Vjerovjesnika, a.s. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da se Allahov Poslanik, a.s., popeo na minber i rekao: „Amin, amin, amin.“ Neko ga je upitao: „Allahov Poslaniče, zašto si tako postupio?“ Odgovorio je: „Rekao mi je melek Džebrail: ‚Ponižen je onaj ko dočeka mjesec ramazan, a ne zasluži oprost.‘ Na to sam rekao amin (prvi put). Džebrail je nastavio: ‚Ponižen je onaj kod koga roditelji ili jedan od roditelja dočeka starost, pa ga dobročinstvo prema njima ne uvede u Džennet.‘ Rekao sam (drugi put) amin. Džebrail je zatim rekao: ‚Ponižen je onaj u čijem prisustvu se spomene tvoje ime (Muhammed, a.s.), a on ne prouči salavat.‘ Tad sam rekao amin (po treći put).‚“[62]

Spomenimo na kraju da se u bosansko-hercegovačkim džamijama iza namaske dove poslije sabah-namaza uče tri zadnja ajeta sure El-Hašr (Huvallāhul-lezī lā ilahe illā hū…). U nekim džamijama osim iza sabaha ovi ajeti se uče i poslije akšam-namaza. Takav postupak temelji se na hadisu koji prenosi M’akil ibn Jesar da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko, kad se ujutru probudi, tri puta prouči: E’ūzu billāhis-semī’il-ālīmi mineš-šejtānir-radžīm‚ (Utječem se Allahu Koji sve čuje i zna od prokletog šejtana), a zatim prouči tri posljednja ajeta sure El-Hašr, Allah će zadužiti 70000 meleka da ga blagosiljaju do večeri. Ako bi umro tog dana, umro bi kao šehid. Isto važi i za onog ko to prouči navečer.“[63]

ZAKLJUČAK

Namaz u džematu u bosansko-hercegovačkom kontekstu sastoji se od niza pōmno biranih i brižno čuvanih ibadeta čiju srž sačinjavaju klanjanje propisanih: pritvrđenih i nepritvrđenih sunneta, učenje Kur’ana, zikr i dova poslije namaza. Iako se u određenim segmentima ibadeti u strukturi namaza u džamatu u Bosni i Hercegovni ne podudaraju sa striktnom praksom Allahovog Poslanika, a.s., oni ni u kom slučaju ne izlaze iz okvira Sunneta u širem smislu. Svi obredi koje bosansko-hercegovački muslimani izvršavaju tokom klanjanja namaza u džematu temelje se na riječima i djelima Allahovog Poslanika, a.s. Usto, namaz u džematu u bosansko-hercegovačkim džamijama razvija prijeko potrebni duh bratskog jedinstva i zajedništva. Zajednički namaz, zajednički zikr i zajednička dova neminovno vode ka poboljšanju međuljudskih odnosa i buđenje islamske, bratske ljubavi, poštovanja, samilosti i praštanja. A sve su to, priznat ćete, osobine koje bi nužno trebale krasiti sve muslimane i muslimanke. Allahova, dž.š., Ruka, kako je to kazao Allahov Poslanik, a.s., lebdi i iznad bosansko-hercegovačkih džemata.[64] Tu blagodat što izvire iz zajedničkih ibadeta sadržanih u strukturi namaza u džematu dužni smo njegovati, nad njom bditi i neprestano je promovisati. U tom svijetlu treba promatrati i ovaj rad.

______________________________________

 

[1] O islamskim učenjacima školovanim širom Osmanske države vidi: Handžić Mehmed, „Teme iz književne istorije“, u: Handžić Mehmed, Izabrana djela, knj.I, Ogledalo, Sarajevo, 1999. godine.

[2] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, knj. 1., Sarajevo, 2002. godine.

[3] Šefik Kurdić, Ebu Hanife i namaz u hanefijskom mezhebu, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2001. godine.

[4] Svi obredi namaza u džematu isti su kao i kad osoba pojedinačno klanja i važe isti argumenti za sve njih. Međutim, izvršavanje namaza u džematu u džamiji je javna stvar i kao takvo više je podložno kritici, nego namaz pojedinaca.

[5] Shah WāliAllāh, “Huğğat Allahal-Baliga“ (urdu-prijevod, Lahore 1953), Vol. I, str. 521-23., Navedeno prema M.M. Šarif, Historija islamske filozofije, II, August Cesarec, Zagreb, 1990. godine, str. 541.

[6] Sahihu-l-Buhari 2 – Buharijeva zbirka hadisa, knj. II, prijevod s arapskog jezika Hasan Škapur, Sarajevo, 1996. godine, „Poglavlje o hadžu“, hadis br. 66, str. 566.; El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak, prijevod s arapskog Muhamed Mrahorović …, El-Kalem, Sarajevo, 2004. godine, hadis br. 770, str. 332.

[7] Elvir Duranović, “Islam i predislamski običaji Arapa – kur’ansko-sunnetska analiza”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, br. 7/2009, str. 327-344.

[8] Ovo me podsjeti na 5. ajet iz sure El–Džuma u kojem Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi…“, Besim Korkut, Prevod Kur‚ana, IPA, Zenica, 1995. godine, sura Al–Gumu‚a, 5., str. 337.

[9] Tirmizijin džami‚-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 2., Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2000. godine, hadis br. 412., str. 193.

[10] Ibid., hadis br. 424., str. 210.

[11] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu–l–Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1, s arapskog preveli Hasan Škapur …, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. godine, hadis br. 589., str. 414.

[12] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa…, hadis br. 375. str. 178.

[13] Abu Abdullah Ahmad bin Muhammad bin Hanbal, English transalation of Musnad Imam Ahmed bin Hanbal, maktaba Dar-us-Salam, Riyadh, 2012. godine, hadis. 86. str. 73.

[14] Navedeno prema: Es-Sejjid Sabik, Fikhus–sunne, knj. 1., prijevod: Fahrudin Smajlović i Muharem Hrvačić, Bookline, Sarajevo, 2008. godine, str. 291.

[15] Auto rovih redova pokušao je neke sunnete dnevnihn amaza klanjati kod kuće da bi naposljetku, zbog brojnih propuštenih sunneta, odustao od toga. Ako neko smatra da je jednostavno i lahko klanjati sunnete kod kuće, neka se okuša nekoliko dana.

[16] Tirmizijin džami‚-sunen…, knj. 2., hadis br. 427. str. 212-213.; Imam Hāfiz Abū Dawud Sulaiman bin Ash’ath, English translation of Sunan Abu Dawud, vol 2., Mekteba Dar-us-Salam, Riyadh, 2008. godine, hadis br. 1272. str. 83.

[17] Tirmizijin džami‘-sunen…, knj. 2., hadis br. 428. str. 213.; Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud…, vol 2., hadis br. 1271. str. 82.

[18] Ebu Hamidel-Gazali, Ihjauulumi–din Oživljavanje vjerskih znanosti, knj. 1., Bookline, Sarajevo, 2004. godine, str. 603.

[19] Ebu Kasim Sulejman ibn Ahmedet-Taberani, Mu‟džemul–kebīr, knj. 23., Mektebetu ibn Tejmijje, Kairo, bez godine izdanja, hadis br. 611., str. 281.

[20] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu–l–Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1, s arapskog preveli Hasan Škapur …, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. godine, hadis br. 624., str. 438.

[21] Tirmizijin džami‚-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 2., Elč iIbrahim-pašina medresa, Travnik, 2000. godine, hadis br. 433., str. 217. / Imām Muhammad Bin Yazeed Ibn Mājah Al-Qazwinī, English translation of Sunan Ibn Mājah, vol. 2., Maktaba Dar-us-Salam, Riyadh, 2007. godine, hadis br. 1167., str. 205.

[22] Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau…, knj. 1., str. 610-611.

[23] Abu Bakr Ahmad Bin Husajn Bin Ālī Al-Bajhaqī, Al-Sunan Al-kubrā, knj. 2., Dar Al-Kotob Al-ilmiyah, Beirut-Lebanon, treće izdanje, 1424. h.g./ 2003. godine, hadis br. 4491., str. 667.

[24] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 3, s arapskog preveli Hasan Škapur …, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. godine, hadis br. 5013., str. 974.

[25] Ibid., hadis. 5015., str. 975.

[26] Tirmizijin džami‚-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 6., Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2007. godine hadis. br. 3073., str. 341-342.

[27] Ibid., hadis. br. 3075., str. 342.

[28] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa – sažetak…, hadis br. 2100., str. 959.

[29] Vidi: Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu–l–Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1…, hadis br. 774., str. 525.

[30] Tirmizijin džami‚-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 1., Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999. godine, hadis br. 212., str. 433.

[31] Navedeno prema: Hafiz Abdul-Azim ibn Abdul-Kavijjel-Munziri, Et–Tergibu vet–terhib – Poticaji i upozorenja, priredio IbnHadžerel-Askalani, preveo SulejmanTopoljak, Bookline, Sarajevo, 2004. godine, hadis br. 79., str. 59.

[32] Tirmizijin džami‚-sunen, Tirmzijina zbirka hadisa, Prijevod i komentar Mahmut Karalić, knj. 7., Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2009. godine, hadis br. 3620., str. 186. Uz Tirmiziju ovaj hadis bilježe još i Nesaija, Ibn Madže, Ibn Hiban i Hakim i vele da je sahih. Vidi: El-Munziri, Et–Tergibuvet–terhib…, hadis br. 492., str. 305.

[33] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu–l–Buhari Buharijeva zbirka hadisa 3, s arapskog preveli Hasan Škapur …, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. godine, hadis br. 5006., str. 970-971.

[34] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu–l–Buhari…, knj. 1., hadis br. 841., str.

[35] Ibid.

[36] Besim Korkut, Prevod Kur’ana, IPA, Zenica, 1995. godine, sura An-Nisa, 103., str. 50.

[37] Tirmizijin džami‘-sunen…, knj.1., hadis br. 297., str. 51.; Imām Abu Abdurrahman Ahmad ibn Shu’ajb ibn ‚Ali An-Nasa’i, English translation of Sunan An-Nesā’i, vol. 2., Mektebetu Darus-Selam, Riyadh, 2007. godine hadis br. 1339., str. 285.

[38] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari…, knj. 1., hadis br. 845., str. 569.

[39] Kur’an s prevodom, preveo Besim Korkut, Kompleks Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, Medina, 1412. h.g., sura Al-Ahzab, 56., str. 426.

[40] Abū Abdullah Muhammad Al-Qurtubī, Al-Džāmi‘ Al-ahakām Al-Qur’an, knj. 17., Al-Resalah publishers, Beirut, Lebanon, 2006. godine, str. 218-219.

[41] Tirmizijin džami‘-sunen…, knj.7., hadis br. 3844., str. 344.; Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari…, knj. 4., hadis br. 6409., str. 577.

[42] Ibid., hadis br. 3848., str. 345.

[43] Abū KaseemSulajmanBinAhmadAl-Tabaranī, Mu‟džamAl–kabīr, knj. 8., MektebetuibnTejmijje, Kairo, bezgodineizdanja, hadisbr. 7532., str. 134.

[44] Tekst prema: Es-Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, knj. 1., prijevod: Fahrudin Smajlović i Muharem Hrvačić, Bookline, sarajevo, 2008. godine, str. 282-283.; Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari…, knj. 1., hadis br. 843., str. 567.

[45] Tirmizijindžami‚-sunen…, knj.7., hadisbr. 3730., str. 263.

[46] Tirmizi – hasen, Nesai, Ibn Hiban i Hakim – sahih. Navedeno prema: El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhib…, hadis br. 510., str. 315.

[47] O tome vidi: El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhib – Poticaji i upozorenja…, str. 306-307.

[48] El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa…, hadis br. 314., str. 155.

[49] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari…, knj. 1., hadis br. 844., str. 568.

[50] Muhammed b. Ismail El-Buhari, Sahihu-l-Buhari…, knj. 4., hadis br. 6389., str. 565.

[51] Tirmizijin džami‘-sunen…, knj.7., hadis br. 3623., str. 188.

[52] Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud…, vol. 2., hadis br. 1485., str. 199.

[53] Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud…, vol. 2., hadis br. 1485., str. 199.

[54] O tome vidi: Sahihul-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1…, str. 681-699.

[55] O tome vidi: Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud…, vol. 2., hadisi br.: 1441-1445. str. 179-180.

[56] El-Buhari, Sahihu-l-Buhari Buharijeva zbirka hadisa 1…, hadis br. 1128., str. 770.

[57] El-Buhari, Sahihu–l–BuhariBuharijevazbirkahadisa 1…, hadisbr. 1129., str. 770.

[58] Uzvišeni Allah, dž.š., u suri Al-Džumu‟a kaže: “A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” Kur’an s prevodom…, sura Al-Džumu‟a, 10., str. 554.

[59] Abū Dawud, English translation of Sunan Abu Dawud…, vol. 1., hadis br. 1047., str. 613.

[60] Al-Bajhaqī, Al-Sunan Al-kubrā…, vol. 3., hadis br. 5994., str. 353.

[61] Ibid., hadis br. 5995., str. 353.

[62] Abū Bakr Muhammad Bin Ishāk Bin Huzajma Al-Sulami Al-Najsabūri Al-Šafi’i, Sahih ibn Huzajma, vol. 3., Al-Maktaba Al-Islamijja, 1400. h./1980. godine, hadis br. 1888., str. 192-193.

[63] Tirmizijin džami‘-sunen…, knj. 6., hadis br. 3102., str. 360.

[64] Ibn Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Allah neće moje sljedbenike, ili je kazao: ‚Muhammedove sljedbenike‘, ujediniti u zabludi. Allahova ruka je nad džematom. Ko se izdvoji, izdvojio se u Džehennem.“ Navedeno prema: Tirmizijin džami‘-sunen…, knj. 5., hadis br. 2268., str. 308.

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije