Podnošenje nedaća

Autor: Ebu Lejs Semerkandi

Autor, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Muaza b. Džebela, r.a., da je rekao: „Umro mi je sin, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., poslao pismo: Od Muhammeda, Allahovog Poslanika, Muazu b. Džebelu. Es-selamu alejke. Zahvaljujem se Allahu, osim Kojeg drugog boga nema. Molim Allaha da ti podari veliku nagradu i da te potakne na sabur i nadahne njime. Da nas opskrbi, a i tebe zahvalnošću. I naši životi, i imetak, i porodice, i djeca, i njihov imetak samo su Allahovi darovi, povjerene koje su nam date na čuvanje. Mi u njima uživamo sve do određenog vremena, a On ih vraća u određenom vremenu. Allah nam je propisao zahvalnost na onome čime nas je darovao i sabur, ako na iskušava nevoljom. Tvoj sin, koji je umro, bio je jedan od Allahovih darova i pologa koje ti je On dao da uživaš u njima. Taj polog i povjerenu ti stvar uzeo je nazad, a za to ti je dao veliku nagradu, ako otrpiš i nadaš se nagradi. Muaze, nemoj da dozvoliš da ti žalost upropasti nagradu, pa da se kaješ za propušteno. Kada bi svoj gubitak uporedio s nagradom koja slijedi za njega, vidio bi da je on mnogo manji. Znaj da tvoja žalost ne može povratiti umrlog, niti ukloniti tugu. Stoga, neka tvoja žalost ode s onim što te zadesilo, pa se osjećaj kao da te lično pogodilo. Selam.

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Riječi: Stoga neka tvoja žalost ode s onim što te zadesilo, pa se osjećaj kao da te lično pogodilo znače: Razmišljaj o smrti koja će tebe zadesiti, pa će i tvoja tuga prestati. Misli kao da je smrt tebi došla. Čovjek, ako razmišlja o svojoj smrti i svjestan je da će i on ubrzo umrijeti, neće se prepuštati pretjeranom žalovanju, jer takvo žaljenje neće povratiti umrlog, a može uzrokovati umanjenje nagrade. Onaj koji se prepušta žalosti, ustvari, žali se na odredbu svoga Gospodara i ne želi se pomiriti s Njegovom odredbom.“

Autor, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Enesa b. Malika, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Onaj koji osvane tužan zbog dunjalučke potrebe, osvanuo je srdit na odredbu svoga Gospodara. Ko osvane, žaleći se na neku nedaću koja ga je zadesila, žali se na Allaha. Ko se ponizi bogatašu, kako bi stekao nešto od onoga što on ima, upropastio je dvije trećine svojih djela. A kome bude dat Kur’an, pa uđe u Džehennem, Allah ga udalji od Svoje milosti. Znači, onome kome Allah dadne Kur’an, a on ne postupa po onome što je sadržano u njemu i ne provodi propise, pa zbog toga uđe u Džehennem, Allah će ga udaljiti od Svoje milosti, jer on je sam sebi štetu nanio, ne znajući veličinu Kur’ana.

Vehb b. Munebbih je rekao: „U Tevratu sam našao četiri uzastopne rečenice: Jedna od njih je: ‘Ko uči Allahovu Knjigu i misli da mu neće biti oprošteno, on se ismijava s Allahovim ajetima.’ Druga je rečenica: ‘Ko se žali na nevolju ili nedaću koja ga je zadesila, taj se žali na svoga Gospodara.’ Treća je: ‘Ko tuguje za onim što ga je prošlo, taj je ljut na odredbu svoga Gospodara.’ Četvrta je: ‘Ko se pokori i ponizi bogatašu, propale su mu dvije trećine njegovih djela’, što znači da je okrnjeno njegovo čvrsto uvjerenje.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kome umre troje djece, taj neće osjetiti Džehennem, osim da bi se ispunila zakletva. On ovdje misli na Allahove riječi: I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se, sigurno, tako obavezao! (Sura Merjem, 71.)

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Nema muslimana koji bude pogođen nekim gubitkom, makar se i davno desio, pa zbog toga se povrati Allahu i ponada se nagradi, a da mu Allah neće dati slično. Ovdje se misli na istu nagradu. Allah najbolje zna, pa će mu dati nagradu kao na dan kada je bio pogođen gubitkom.

Prenosi se da je Osman b. Affan, r.a., rekao: „Kada mu se rodio sin, izgubio ga je sedmi dan. Kada su ga pitali o tome, rekao je: ‘Hoću da mu se u srcu probudi ljubav prema njemu, pa, kada umre, imat ću veću nagradu.’“

Prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je neki čovjek dolazio sa svojim djetetom do Poslanika, s.a.v.s. Kada je dijete umrlo, otac se povukao u sebe i nije izlazio u društvo. Poslanik, s.a.v.s., raspitivao se za njega, pa su mu rekli: „Allahov Poslaniče, umro mu je sin, s kojim je dolazio tebi.“ On reče: Zašto mi niste rekli? Hajdemo do vašeg brata, da mu izrazimo saučešće. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., došao tom čovjeku, zatekao ga je potištenog i tužnog. Čuvjek mu reče: „Allahov Poslaniče, nadao sam se tome djetetu, jer sam zašao u godine i oslabio sam.“ Poslanik, s.a.v.s., reče mu: Da li bi volio da budeš doveden na Kijametskom danu, a tvom sinu bude rečeno: „Uđi u Džennet“, a on kaže: „Gospodaru, a moji roditelji?!“ Njemu će biti rečeno tri puta da uđe u Džennet, a on će stalno tražiti i svoje roditelje, pa će mu Allah udovoljiti njegovom traženju i uvesti vas sve u Džennet! Onda je čovjek prestao tugovati i žaliti.

U ovoj predaji je dokaz da je iskazivanje saučešća sunnet. Kada čovjek doživi neki gubitak, njegova braća bi trebalo da učestvuju s njim u žalosti i da ga nastoje utješiti.

Autor, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Hasana Basrija da je rekao: „Musa, a.s., pitao je svoga Gospodara: ‘Gospodaru, kakva je nagrada onome ko obiđe bolesnika?’ On mu odgovori: ‘Oslobodim ga grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.’ ‘Gospodaru, a kakva je nagrada onome ko opremi dženazu?’ ‘Kada on umre, odredim meleke koji će ga pratiti do kabura, a poslije i do mahšera (okupljališta).’ ‘A koja je nagrada onome ko izrazi saučešće nekome koga je tuga zadesila?’ ‘Njega ću staviti u hladovinu, na Dan kada druge hladovine osim Moje ne bude bilo.’“

Prenosi se od Ebana b. Saliha, on od Umejra, a on od Enesa b. Malika, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Čovjek ne okusi i ne proždre dva gutljaja koja su Allahu draža od gutljaja srdžbe koju zatomi blagošću i blagim postupkom i gutljaja gubitka na kojem čovjek osaburi. Ne padnu dvije kapi koje su Allahu draže od kapi krvi na Allahovom putu i suze koja padne iz oka u noćnoj tmini, kada je čovjek na sedždi i kada ga ne vidi niko osim Allaha. Čovjek ne napravi korak koji je Allahu draži od koraka radi propisanog namaza i koraka koji se učini da bi se održavala rodbinska veza.

Od Ebu Derdaa, r.a., bilježi se da je rekao: „Kada je umro sin Sulejmanu, a.s., on je osjetio veliku žalost, pa su mu došla dva meleka i sjeli pred njega. Ponašali su se kao parničari. Jedan od njih reče: ‘Posijao sam sjeme, ali nisam požnjeo plodove, a ovaj je prošao i sve uništio.’ On upita onog drugog: ‘A što ti imaš reći?’ On reče: ‘Išao sam putem i naišao na oranicu. Počeo sam bacati sjeme i lijevo i desno, a onda sam vidio da je put preko toga.’ Sulejman, a.s., upita: ‘A što si sijao po putu? Zar ne znaš da se ljudi moraju koristiti putem?’ Ovaj odgovori: ‘A zašto ti tuguješ za svojim sinom? Zar ne znaš da je smrt put do Ahireta?’“

U jednoj predaji stoji da se Sulejman, a.s., pokajao svome Gospodaru i nikada više nije tugovao za sinom.

Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da mu je kćerka umrla dok je bio na putu. On je to čuo i rekao da je sve od Allaha i da se Njemu vraća, a onda dodao: „To je sramota koju je Allah pokrio, briga koju je Allah preuzeo i nagrada koju mi je Allah obezbijedio i pripremio.“ Potom je sjahao i klanjao dva rekata, te kazao: „Uradili smo ono što nam je Allah naredio. On je rekao: O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju namaza! (Sura Bekare, 153.)“

Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., bilježi se izjava: Kada vam pukne kaišić na obući, recite da je od Allaha i da se Njemu vraća (istirdža’), jer i to je nevolja.

Autor, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Umm Seleme da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Koga zadesi neka nevolja, pa kaže da mu je Allah naredio: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! (Sura Bekare, 156.) i uputi dovu: „Allahu moj, podari mi nagradu za moju nevolju i zamijeni mi je nečim boljim“, Allah će mu je uslišati. Umm Selema priča: „Kada je Ebu Selema umro, rekla sam ono što sam čula, a onda samu se pitala: A ko mi može zamijeniti Ebu Selemu?“ Allah joj je dao da je, poslije Ebu Seleme, oženi Allahov Poslanik, s.a.v.s..

Salih b. Muhammed, svojim lancem prenosilaca, bilježi od Enesa b. Malika, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Udariti se rukom po stegnu, kada se čuje za neku nevolju, smanjuje nagradu za nju. Osaburiti u prvom momentu povećava nagradu. Veličina nagrade je shodna veličini gubitka. Ko učini istirdža’ nakon nevolje, Allah mu obnovi nagradu, kao na dan kada ga je nevolja snašla.

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Razumni treba da razmišlja o nagradi za gubitak, koja će ga čekati na Kijametskom danu i kada će priželjkivati da su mu sva rodbina i sva djeca pomrli prije njega, kako bi zaradio što veću nagradu. Allah obećava veliku nagradu za gubitak, ako se u njemu strpi i ako se računa na nagradu. O tome govore Allahove riječi: Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje (uistinu ćemo vas iskušavati, a Allahovo iskušavanje je pokazivanje nečega čime se može znati gajb) malo sa strahom (da biste se mogli sukobiti s neprijateljem) i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja (propadat će vam imeci) i živote(bolesti, pomori, smrti i epidemije) i ljetine (neće biti uobičajenih prinosa). A ti obraduj izdržljive, koji su podnosili gubitke i kušnje. Onda ih opisuje riječima: One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti! Ova izjava znači: Mi smo Allahovi robovi, u Njegovoj vlasti. Ako živimo, On će nam opskrbu dati, a, ako umremo, Njemu se vraćamo i mi ćemo se Njemu vratiti! nakon smrti. Mi smo obavezni da budemo zadovoljni Njegovom odredbom, a ako mi nismo zadovoljni Njegovom odredbom, neće ni On biti zadovoljan nama, kada Mu se vratimo. Njih čeka (gore opisane) oprost od Gospodara njihova. Salevat, spomenut u ovom ajetu, a pripisuje se Allahu, može značiti podršku u ibadetima, zaštitu od grijeha i može značiti oprost. Ovo je tumačenje jednog salata, a salevat ne može dokučiti niko osim Allaha. Njih čeka i milost(milost od Allaha) i oni su na Pravome putu! (Sura Bekare, 155-157.), što znači da će primijeniti istirdža’, a Allah će ih podržati i nadahnuti tome.

Prenosi se od Seida b. Džubejra da je rekao: „Istirdža’ je bila nepoznata prijašnjim narodima. Da je ikome dana, bio bi Jakubu, a.s. Poslušaj samo njegove riječi: ‘O Jusufe, tugo moja!’ (Sura Jusuf, 84.)“

Seid b. Musejjib prenosi da je Omer b. Hattab, r.a., rekao: „Lijepe li pravednosti u dvoma obećanjima i lijepe li veličine. Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost i to su dvije pravednosti, a oni su na Pravome putu! je veličanstvenost!“

Prenosi se: „Kada mu je umro Ibrahim, njegov sin, Poslanik, s.a.v.s., plakao je i oči su mu se napunile suzama. Abdurrahman b. Avf, r.a., pitao ga je: ‘Allahov Poslaniče, zar plačeš, a zabranio si da se plače?’ On mu odgovori: Ne, ja sam zabranio naricanje, kukanje i pjevanje. Zabranio sam dva glasa glupih i nemoralnih, zabranio sam grebanje po licu, cijepanje odjeće i šejtansko cviljenje. Zabranio sam pjevanje, jer je to igra i zabava i šejtanski instrument. Ovo što vidiš je Allahova milost koju je Allah spustio u srca milostivih. Ko nema milosti, ni njemu milost neće biti ukazana. Potom je rekao: Srce tuguje, oko suzi, ali nećemo reći ništa čime bismo mogli rasrditi svoga Gospodara, da je Uzvišen i Veličanstven.

Bilježi se da je Hasan Basri rekao: „Allah je od vas uzdigao (neće vas kažnjavati) zaborav, grešku (ono što se iz neznanja ili nesvjesno uradi), ono na što ste prisiljeni i ono što ne možete podnijeti. U nuždi vam je dozvolio i zabranjena djela. Dao vam je pet darova. Dao vam je dunjaluk džaba, a od vas traži zajam od dunjaluka. Što Mu date dobroovoljno, dobit ćete mnogostruku nagradu za to, od deset do sedam stotina veću, pa do beskonačno vrijedne nagrade. Drugo, uzeo vam je nešto silom, pa ste osaburili i ponadali se nagradi, a On vam je za to obećao salat i milost, riječima: Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost. Treće: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati (Sura Ibrahim, 7.). Četvrto, kada bi neko od vas imao toliko grijeha da dospije na granicu nevjerstva, a onda se pokajao, On bi mu primio pokajanje i zavolio ga. On kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. (Sura Bekare, 222.) I, peto, kada bi i Džibrilu i Mikailu bilo dano ono što je dano vama, bilo bi im dovoljno. On kaže: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! (Sura Mu’min, 60.)“

Prenosi se od Jahjaa b. Džabira Taija da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Niko ne ponudi ništa draže niti išta za što će biti veća nagrada od djeteta koje je dao u njegovoj dvanaestoj godini života.

Rekli su: „Sabur se pokazuje u prvom trenutku, a, kada on prođe, onda, ako hoće neka saburi, a, ako neće, ne mora. Razuman je onaj što osaburi u prvom trenutku.“

Prenosi se da je Ibn Mubareku umro sin. Pored njega je prošao vatropoklonik i izrazio mu saučešće, rekavši mu: „Razuman bi trebalo da sada učini ono što neznalica učini nakon pet dana.“ Ibn Mubarek je nakon toga rekao: „Zapišite ove riječi vatropoklonika.“

Prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Ko izrazi saučešće nevoljniku, ima nagradu kao i on.

Prenosi se da je, također, rekao: Sabura su tri vrste: ustrajnost u robovanju, sabur u nedaći i sabur u čuvanju od grijeha. Ko osaburi u nedaći i zadrži lijepo mišljenje o Allahu, Allah mu zapiše tri stotine stepena, a ko ustraje u ibadetu, Allah mu upiše šesto stepena (deredža). Ko, pak, osaburi u čuvanju od grijeha, Allah mu upiše devetsto deredža.

Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: „Prvo što je Allah zapisao u Levhi mahfuzu je: ‘Uistinu sam ja Allah, nema boga osim Mene, a Muhammed je Moj Poslanik. Ko se pokori i preda Mojoj odredbi i osaburi na kušnjama kojim ga iskušam, zahvali Mi na Mojim blagodatima, upisat ću ga kao siddika (iskrenog) i na Kijametskom danu ću ga proživjeti u društvu siddika. Ko se ne prepusti Mojoj odredbi, ne osaburi na kušnjama i ko ne bude zahvalan na Mojim blagodatima, neka sebi traži drugog boga osim Mene.’“

Ibn Mubarek je rekao: „Nedaća je jedna, ali ako nevoljnik ne osaburi, onda se ona udvostruči. To znači da je jedno stvarni i vidljivi gubitak, koji nedaća prouzrokuje, a drugo je gubljenje nagrade. Gubitak nagrade je mnogo veća nedaća od same vidljive koja je zadesila nevoljnika.

U jednoj predaji od Alije b. Ebi Taliba, r.a., stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Koga zadesi neka nevolja, neka je spomene uz mene i to je jedna od najvećih nedaća.

Prenosi se od njega da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Ko žudi za Džennetom, taj će požuriti da učini dobra djela. Ko strahuje od Džehennema, taj će ostaviti svoje prohtjeve. Ko iščekuje smrt, ostavit će uživanja. Ko je zahid prema dunjaluku, njemu su nedaće ništavne.

Bilježi se da je u jednom Kitabu zapisano šest rečenica. U prvoj stoji: „Ko osvane tužan zbog dunjaluka, osvanuo je srdit na Allaha.“ U drugoj stoji: „Ko se žali na nedaću koja ga je zadesila, tuži se na svog Gospodara.“ U trećoj je napisano: „Ko ne vodi računa odakle mu dolazi opskrba, ne vodi računa ni na koja će ga vrata Allah uvesti u Džehennem.“ U četvrtoj stoji: „Ko čini grijeh, smijući se, ući će u Džehennem plačući.“ U petoj je napisano: „Kome je prohtjev najveća briga, Allah će mu iz srca izvaditi strah od onoga svijeta.“ U šestoj stoji: „Ko se ponizi bogatašu zbog njegova bogatstva, postat će takav da će mu siromaštvo stalno biti pred očima. (Bit će u stalnom strahu od siromaštva).“

Prevod: Hfz. Sabahudin Skejić

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije