Ugovorne strane, a ne garantne sile

Autor: Dr. Fikret Karčić

Prema tekstu sporazuma, Republika Srbija i Republika Hrvatska su ugovorne strane. Zašto su ove dvije države ugovorne strane povodom uspostavljanja mira u trećoj državi – Bosni i Hercegovini?

Već neko vrijeme u javnosti se iznose teze da su Srbija i Hrvatska garanti Dejtonskog sporazuma. Po toj tezi, ove dvije države, zbog tog svojstva, imaju pravo da se miješaju u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Iako su već iznijeti odgovori na ove teze, korisno je na ovom mjestu podsjetiti šta su to garantne sile u međunarodnom javnom pravu te kakva je situacija sa Dejtonskim sporazumom u tom pogledu.

Od garanta do svjedoka

Prema definiciji Instituta za mir SAD-a, garant je “država, grupa država, međunarodna organizacija, ili drugi entitet kao što je savez, koji su obavezni da osiguraju održavanje jednog sporazuma, u nekim slučajevima upotrebom sile. U svojoj izvornoj upotrebi, ovaj termin se odnosio na formalno, pravno obećanje da se preduzme akcija u slučaju kršenja obaveza od neke potpisnice ugovora. U skorije vrijeme, ovaj termin se koristi mnogo slobodnije i odnosi se na stranu koja prati izvršenje ili svjedoči o jednom sporazumu”.

Tokom 19. vijeka u međunarodnom pravu je korišten formalni koncept garantnih sila. Takav je primjer Pariškog ugovora iz 1856. godine, kojim je okončan Krimski rat. Ugovor su potpisali Rusija, s jedne strane, i Francuska, Velika Britanija, Sardinia-Piedmont i Turska, s druge strane. Ovim ugovorom (čl. XXV) data je kolektivna garancija ugovornih strana autonomiji Kneževine Srbije. Na osnovu ovog prava evropske sile su intervenisale u slučaju incidenta na Čukur česmi 1862. godine sazivanjem konferencije u Kanlidži iste godine.

U 20. vijeku ovaj sistem se postepeno napušta. Izuzetan primjer korištenja formalnog koncepta garantnih sila je Ugovor o garanciji sklopljen između Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Kraljevine Grčke i Republike Turske, s jedne strane, i Republike Kipra, s druge strane. Ovaj ugovor sklopljen je 1960. godine i pridodat Ugovoru o uspostavljanju Republike Kipar. Prava garantnih sila navedena su u čl. IV ovog ugovora koji glasi: “U slučaju kršenja odredaba ovog ugovora, Grčka, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo preuzimaju obavezu da se konsultuju u pogledu reprezentacija ili mjera neophodnih da osiguraju poštivanje tih odredaba. Ukoliko se pokaže da zajednička i usklađena akcija nije moguća, svaka od tri garantne sile zadržava pravo da preduzme akciju s jedinim ciljem da se ponovo uspostavi stanje kreirano sadašnjim ugovorom”.

U ovom slučaju imamo uspostavljanje garancija jednog međunarodnog ugovora putem posebnog formalnog ugovora. Najvažniji element garancije jeste pravo svake garantne sile da, u krajnjoj liniji, izvrši akciju u slučaju povrede osnovnog ugovora. Na osnovu ovog ovlaštenja, Republika Turska je vojno intervenisala na Kipru 1974. godine.

Nakon napuštanja formalnog koncepta garantnih sila, u međunarodnom pravu se počinju koristiti koncepti “svjedoka” akta. Takav je slučaj sa sporazumom iz Camp Davida, kojim je sklopljen mir između Egipta i Izraela 1978. godine, gdje je svjedok Jimmy Carter, predsjednik SAD-a, i Ugovorom o miru između Izraela i Jordana iz 1994, gdje je svjedok predsjednik SAD-a William Clinton. I Osnovni sporazum o regionu Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema (Sporazum iz Erduta) iz 1995. godine poznaje svjedoke (Peter W. Galbraith, ambasador SAD-a, i Thorvald Stoltenberg, posrednik OUN-a).

Sistem formalnih garantnih sila se napušta, jer ograničava suverenitet država na koje se odnosi.

Dejtonski sporazum: bez garantnih sila

Kakva je situacija sa Opštim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum)?

U preambuli ovog sporazuma se kaže “The Republic of Bosnia and Herzegovina, the Republic of Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia (the ‘Parties’)”, što znači da su ugovorne strane (the parties) Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija. Formalnih garantnih sila nema. Jedino se spominje da su svjedoci ovog akta: Specijalni pregovarač Evropske unije, Republika Francuska, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države.

Prema tekstu sporazuma, Republika Srbija i Republika Hrvatska su ugovorne strane. Zašto su ove dvije države ugovorne strane povodom uspostavljanja mira u trećoj državi – Bosni i Hercegovini? Zato što su učestvovale u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini. Sada se putem tehnike spinovanja želi taj status podići na nivo garantnih sila, vjerovatno radi mogućnosti budućeg intervenisanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Dejtonski sporazum predviđa (annex 10) uspostavljanje mehanizma za nadgledanje provođenja civilnih aspekata ovog ugovora kroz instituciju visokog predstavnika (OHR). Pored ove institucije 1995. godine kreiran je i Savjet za provođenje mira (PIC), koji okuplja 55 država i agencija. Ovo su ustanove za pružanje podrške implementaciji sporazuma, a ne garantne sile.

Može se zaključiti da Dejtonski sporazum nije izuzetak u pogledu razvoja koncepta garancija: on poznaje samo svjedoke, a ne garantne sile.

Izvor: oslobodjenje.ba

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije