OPASNE GREŠKE U ISLAMSKOM ODGOJU DJECE

Autor: Dr. Nezir Halilović

Mnogi roditelji su u potpunosti zanemarili i zapustili odgoj svoje djece, ne interesiraju se za njihov razvoj i  rezultate i ne daju im neophodne savjete, smjernice i upute u momentima kad je to najpotrebnije njihovoj djeci. Međutim, kad se ti roditelji suoče sa drskošću i nepokornošću svoje djece, onda počnu sa žalopojkama koje, u svom jadu i očaju, iskazuju pred svim i svakim.

Svi roditelji dobro znaju, i na to se nerijetko prizivaju, da djeca imaju obaveze prema njima. Tragedija našeg doba je što veliki broj roditelja neće priznati da i oni, isto tako, pa i više, imaju obaveza i dužnosti prema svojoj djeci. Iz ovog neznanja i nesvjesnosti proizlaze sve greške, problemi i nesuglasice između generacija. Međutim, muslimani u svakodnevnoj praksi sa ovim imaju najviše problema, jer su naši postupci i shvatanja dijametralno suprotni uputstvima, načelima i postavkama islama. Iz islama smo naučili i povjerovali da postoje meleci, a iz svog neznanja, gluposti i nesvjesnosti smo shvatili da meleki za nas moraju raditi sve, pa i  odgajati i čuvati našu djecu!?

Allah, dž. š., nam o tome poručuje: “O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i   kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im Allah naredi izvršavati” (Et-Tahrim, 6.). Allahov Poslanik, s. a. v. s., o tome kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Imam je pastir u svom džematu i odgovoran je za svoj džemat. Čovjek je pastir u svojoj kući i odgovoran je za svoje ukućane” (Buhari, 583.; Muslim, 1.829.).

On, također, kaže: “Nema ni jednog roba (čovjeka) kojem Allah podari porodicu kao emanet, pa ga on ne izvrši kako treba, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Džennet”  (Buhari 13/112.; Muslim, 132.).

“Baci ga u vodu svezana”

Uprkos veličini odgovornosti i ozbiljnosti problema odgoja djece, naći ćemo da se izuzetno veliki broj roditelja nemarno odnosi prema ovome pitanju koje je od suštinske važnosti i da to olahko shvata i tome ne pridaje potrebnu pažnju. Možemo vidjeti da veliki broj takvih roditelja uopće nema predstavu gdje im se djeca nalaze, s kakvim društvom se kreću i kakva mjesta posjećuju. Ti roditelji su u potpunosti zanemarili i zapustili odgoj svoje djece, ne interesiraju se za njihov razvoj i rezultate i ne daju im neophodne savjete, smjernice i upute u momentima kad je to najpotrebnije njihovoj djeci. Međutim, kad se ti roditelji suoče sa drskošću i nepokornošću svoje djece, onda počnu sa žalopojkama koje, u svom jadu i očaju, iskazuju pred svim i svakim. Na žalost, nisu ni svjesni da su upravo oni ključni razlog takvog stanja svoje djece. Pjesnik je o tome spjevao prelijepe stihove: “Baci ga u vodu svezana, A potom mu reče: Čuvaj se, čuvaj, da se ne skvasiš !”

U ovoj kratkoj studiji osvrnut ćemo se na najznačajnije i najopasnije grješke u odgoju djece.

“Sebičnost” pri izboru supruge

Koliko li je samo mladića koji pri izboru buduće supruge svu pažnju fokusiraju na ljepotu njenog lica, tijela, njeno bogatstvo i slično, a da im pri tome nikad i ne naumpadne kako će se ona ponašati kao majka? Sigurno je da čovjek treba misliti o svojim željama i potrebama, ali kao musliman nikad ne smije zaboraviti na svoju ulogu i odgovornost na ovom svijetu. Ako mladić slijepo i brzopleto sklopi brak sa djevojkom koja ne posjeduje odgovarajuće intelektualne, moralne, vjerske i psihičke kvalitete, može računati da je svoju djecu osudio na život na samoj ivici provalije. Supruga je osoba koja će roditi djecu i ona će odrastati u granicama i okvirima njenog morala, inteligencije, ćudi, ličnosti i vjere. Nijedna osoba nema veći i snažniji uticaj na svakog insana od njegove majke. Zato je Ebu-Esved ed-Dueli rekao svojim sinovima:

“Sinovi moji, prema vama sam plemenito postupao i u mladosti i u starosti, pa čak i prije nego što ste rođeni!” Iznenađeni, sinovi ga upitaše:

“Oče naš, kako si to prema nama plemenito postupao prije nego što smo se i rodili?” On odgovori: “Od svih žena sam vam odabrao majku radi koje nikad nećete biti psovani i ponižavani” (vidi: “Edebu ed-Dunja ve ed-Din”, str. 132.).

Zapostavljanje dova

Nakon što mladić i djevojka sklope brak, prije ili kasnije će poželjeti imati djecu. Nekima od njih Allah, dž. š., u startu podari djecu, nekima tek nakon određenog vremena, a neke ostavlja bez poroda, jer On najbolje zna šta svakome čovjeku najviše odgovara. Odmah po sklapanju braka bi supružnici trebali početi učiti dove za hairli djecu. To je, inače, bila praksa svih ranijih Allahovih poslanika, vjerovjesnika i dobrih ljudi. Tako, u Kuržanu možemo naći slučaj Zekerijjaa, a. s., čija je žena bila nerotkinja, kako moli Allaha da mu podari hairli potomstvo: “Gospodaru moj, podari mi od sebe čestita potomka, jer se ti, uistinu, molbi odazivaš” (Ali-Imran, 38.).

Nakon izvjesnog vremena, uprkos njegovoj starosti i ženinoj nemogućnosti da rađa, Zekerijaova žena mu je rodila sina Jahjaa. a. s. Isti slučaj je bio i sa Ibrahimom, a. s. Allah, dž. š., nam, u suri Et-Furkan, spominje Svoje dobre robove i navodi da je njihova osobina da se često obraćaju Allahu moleći:

“Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!” (El-Furkan, 74.).

Vidimo da Allah, dž. š., na više mjesta ukazuje na veličinu, značaj i ulogu dova za hairli djecu.

Srdžba i bijes radi trudnoće i djece

U ovom vremenu teške ekonomske, političke i sveukupne društvene situacije, bezbroj je slučajeva da se jedan od roditelja (uglavnom, otac, a nerijetko i majka) silno naljuti kad im se kaže da će dobiti bebu.

Čak i u slučajevima kad takav suprug nigdje ne radi, on pronalazi neophodni iznos novca i žurno šalje svoju ženu na ginekologiju kako bi ubila to malo nevino stvorenje i time sebe i supruga riješila briga. Današnji roditelji uglavnom to čine radi straha za svoju i djetetovu egzistenciju, mada je i veliki broj slučajeva da roditelji žele da se i dalje osjećaju mladima, bez obzira na godine, a djecu shvataju kao prepreku tome. Svako dijete je direktni Allahov dar čovjeku i prirodno bi bilo da se svaki musliman raduje tom daru, ne zanemarujući se detaljima, tj. je li muško ili žensko dijete. Niukom slučaju se ne smije dogoditi da se bilo koji čovjek koji se osjeća vjernikom ljuti i srdi zato što je dobio dijete. Svejedno je čini li on to zato što je razočaran, jer je očekivao jedno, a dobio drugo, ili zato što se boji za svoju i djetetovu egzistenciju ili što se boji za ugodan život, čega se, nažalost, plaši većina mladih bračnih parova. Oni zaboravljaju, a neki, nažalost, nikada nisu ni znali, da je uzvišeni Allah Onaj koji osigurava nafaku svakom Svom stvorenju.

O tome Allah, dž. š., kaže:

“Ne ubijajte djecu svoju iz straha od naimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih, doista, veliki grijeh” (El-Isra, 31.).

Djeci treba davati lijepa imena

Obaveza je svakog roditelja da svom djetetu nadije islamsko ime sa lijepim značenjem. Istovremeno im je obaveza da izbjegavaju svako zabranjeno, pokuđeno i ime koje ima ružnu simboliku ili značenje. Ime postaje dio čovjeka i prati ga tokom njegovog života, pa i poslije smrti. Istina je i da ime ima veliki uticaj na čovjeka i njegovo ponašanje

Odmah poslije rođenja djeteta slijedi nadijevanje imena. To je moment kad roditelji mogu učiniti najopasnije i najdugotrajnije greške prema svome djetetu. O tome je rekao šejh Bekr Ebu-Zejd:

“Analizirao sam sve grijehe i pokuđene stvari i našao sam da se svi oni brišu iskrenim pokajanjem. Kao što islam briše sve grijehe prije njega, a najveći je, svakako, nevjerovanje, tako isto pokajanje briše grijehe za koje se čovjek iskreno i istinski pokaje kad ispuni sve uvjete  pokajanja”.

Teret nedoličnog imena

Međutim, postoje greške i grijesi koji se prenose na potomke i sramotu tih grijeha potomci naslijeđuju od predaka, a ljudi ih prepričavaju kroz generacije i smiju se na njihov račun. Da bi se mogle ispraviti posljedice takvih grijeha, potrebno je učiniti veliki napor i prijeći dug, složen i mukotrpan put. Najočitiji takav grijeh je nadijevanje djetetu ružnog imena. To se evidentira u sve moguće dokumente (rodni list, zdravstvenu knjižicu, školske svjedodžbe i diplome, vozačku dozvolu, ličnu kartu, pasoš itd.). Kad dijete shvati kakvu su mu nepravdu nanijeli i umori se od tereta vlastitog imena te odluči prekinuti s time predijevajući ime, mora promijeniti i sve dokumente. Međutim, šta uraditi sa svojim uspomenama i društvom koje ga je tolike godine znalo pod tim imenom i koristilo ga za zbijanje šala ?

Ovo je samo jedan od vrlo izraženih segmenta silnog ideološkog vala koji je zapljusnuo sva područja islamskog svijeta. To je i najteži segment i poremećaj koji čine roditelji, zaljubljenici u stranu kulturu i običaje, prema svojoj djeci. Oni svojoj djeci nadijevaju imena poznatih nevjernika, nadajući se da će i njihova djeca biti kao oni. U opijenosti tuđom kulturom, oni su slijepi za sve ostalo, a pogotovo za Allahov šerijat i islamska imena.

Davanje zabranjenih imena

Tu spadaju imena poput Allahovih imena koja nije dozvoljeno nadijevati stvorenjima tipa – El-Ehad, Er-Rahman, Allah, El-Halik, Es-Samed, El-Kadir itd.

Tu spadaju imena koja počinju sa riječju “abd” (rob) uz ime stvorenja – Abdun-Nebijj (Vjerovjesnikov rob), Abdu-Husejn (Husejnov rob), Abdu-Alijj (Alijin rob). Na kraju, tu spadaju imena stranog porijekla, imena nevjernika, a pogotovo ona koja su nosili otvoreni i žestoki neprijatelji islama i muslimana – George (Džordž), David (Dejvid), Josef (Džozef), Jara, Diana, Jacklin (Žaklin) itd., a sve zato što ta imena izražavaju želju da djeca koja ih nose budu kao te osobe.

Imena koja treba izbjegavati

U ovu kategoriju spadaju imena taguta i velikih silnika i oholnika – Faraon, Karun, Haman, te svih onih koji su slični njima, poput imena – Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Freud (Frojd), Tito itd. Nadijevanje tih imena   predstavlja zadovoljstvo tim ljudima i njihovim djelima te ljubav prema njima, a sve to je nespojivo sa srcem istinskog razumnog vjernika.

Među imena za koje pojedinci misle da su bogougodna, a ona to nisu, spadaju imena koja su po šerijatu mekruh, tj. pokuđena, poput imena: Abdul-Maksud, Abdus-Settar, Abdul-Mevdžud itd.

U imena sa ružnim značenjem spadaju sva imena koja imaju ružno značenje i koja sama po sebi ružno zvuče. Ta imena ne mogu biti draga nijednoj ljudskoj duši i niko ih ne bi poželio nositi. Takva su imena Harb (rat), Himar (magarac), Kelb (pas), Murre (gorčina), Mirhad (wc-šolja) itd.

Tu spadaju imena poput Šahhat (škrtica), Fulful (paprika), Hajše (vreća), Džahš (magare), Bagl (mazga), Fudžl (rotkvica) itd.

Među imena koja vrijeđaju ljudski ponos i dostojanstvo spadaju imena poput Hajjam (onaj koji je ludo zaljubljen), Vessal (onaj koji uvijek stiže), Fatin (onaj koji stavlja na iskušenje), Fitna (iskušenje) itd.

Imena meleka su svima, manje-više, poznata. To su imena – Džibril, Mikail, Israfil, Azrail itd. Ona su posebno zabranjena ženskoj djeci jer je to poređenje sa mušricima, mnogobošcima i njihovim vjerovanjem.

Imena sa hvalisavim značenjem  poput imena  Berreh, itd. (vidi: “Adabu istikbali el-Mevludi fi el-Islam”, autora Jusufa Arifa, str. 40.-42.; “Hakku el-Abai ala el-Ebnai, ve hakku el-Ebnai ala el-Abai”, dr. Ta-Ha Afifij, str. 84.).

“Uljepšajte vaša imena!”

Ime ima veliki uticaj na čovjeka i njegovo ponašanje. O tome Ibn-Kajjim kaže:

“Rijetko kad ćeš čuti ružno ime, a da nećeš naći da osoba koja ga nosi ne odgovara tom imenu!”

Velika je Allahova mudrost na Zemlji što je učinio da se nadijevaju imena koja odgovaraju svom nosiocu. Kako god postoji povezanost uzroka i posljedice, isto tako postoji i povezanost između čovjeka i njegovog imena.

O tome je rekao Ebu-Feth bin-Dženna:

“Dugo sam slušao jedno ružno ime kojem nisam znao značenje. To me je toliko kopkalo da sam počeo tražiti njegovo značenje. Tada sam otkrio da ime u potpunosti odgovara čovjeku koji ga nosi, ili mu je vrlo slično. Odmah sam to spomenuo šejhu-l-islamu Ibn-Tejmijji, r. a., a on mi reče:

“I meni se često događa da to primijetim” (vidi: “Tuhfetul-Mevdud”, str. 92.). Zato je Allahov Poslanik, s. a. v. s., naredio muslimanima: “Uljepšajte vaša imena!”

Što se tiče nevjerničkih imena iz stranih nemuslimanskih naroda koja postaju sve popularnija zahvaljujući snazi i uticaju domaćih i stranih medija, svaki musliman mora biti svjestan da su ta imena u islamu odbačena jezički (radi značenja) i šerijatski (radi propisa). Nažalost, mnogim muslimanima su ova imena toliko omiljena da su postala gotovo “sveta”, pa ih nadijevaju svojoj djeci, posebno ženskoj. Oni nisu ni svjesni da time čine otvorenu nepokornost Allahu, dž. š., i jasni haram i da su time zauvijek obilježili svoju djecu. Ta imena su danas svima dobro poznata – Indira, Jacklin, Julija (Džulija), Diana, Suzana (neka od njih znače “igla” i “plamen”), Fali, Victoria, Gloria, Lara, Linda, Maja, Haydi, Jara itd. Ovim imenima su slična i sva perzijska, turska, berberska, albanska i sva ostala narodna imena poput Merfeta, Šejrehana, Širin, Nifina i sl. te imena sastavljena od ponovljenih slogova – Zuzu, Fifi, Mimi itd. I, na kraju, imena sa ružnim i smiješnim značenjima, poput Ahlam, Eridž, Tagrid, Gadeta, Fatin, Hajjam itd. (vidi: “Tesmijetu el-Mevlud”, str. 6.-7.).

O tome je predivne stihove spjevao Bejdžani u “Menzumu”:

“Zovi onog što ga rodi, kao Muhammeda,

Tahira, Mustafu ili Ahmeda,

A ako želiš, kao Abdullaha,

Da ti dugo živi pod milosti Allaha. A kćerki nadij Ummihana,

A nikako Fejruza ili Ismihana”. (Vidi: “Terbijjetu el-Benin”, Bejdžani: “Menzum”, str. 20.).

Prema djeci treba biti i blag i oštar

Kad babo postane majka, a majka postane babo

Nakon što se dijete “nauči” psovati uz blagonaklonost roditelja, ko će ga spriječiti da jednog dana sve to ne “isproba” i na svojim roditeljima? Žalosno je gledati prvačiće u školskim klupama, koji još nisu naučili ni čitati ni pisati, kako u međusobnoj komunikaciji, pa čak i u komunikaciji sa učiteljima i nastavnicima, obilno koriste raznorazne, pa i najogavnije psovke, i to sa potpunim ubjeđenjem da to nije ništa loše

Brojni roditelji se osjećaju ponosnim i zadovoljnim kad vide da njihovo dijete žustro odgovara drugim ljudima. To nerijetko bude popraćeno obilnim psovkama i ružnim riječima djeteta. Nažalost, neki roditelji, po pravilu neobrazovani, prvo nauče svoje dijete psovanju, pa da tek kasnije izgovara “babo” i “mama”. I, umjesto energičnog stava dokidanja te ružne navike, na takvo ponašanje se gleda blagonaklono. Nakon što se dijete “nauči” psovati uz blagonaklonost roditelja, ko će ga spriječiti da jednog dana sve to ne “isproba” i na svojim roditeljima? Žalosno je gledati prvačiće u školskim klupama, koji još nisu naučili ni čitati ni pisati, kako u međusobnoj komunikaciji, pa čak i u komunikaciji sa učiteljima i nastavnicima, obilno koriste raznorazne, pa i najogavnije psovke, i to sa potpunim ubjeđenjem da to nije ništa loše. Moramo biti svjesni da je to ono što su ponijeli iz svojih kuća i da su ih tome naučili njihovi roditelji. Ovo je područje u kome roditelji stalno moraju držati oči širom otvorene. U međusobnoj komunikaciji, a pogotovo u komunikaciji sa djetetom, morali bi upotrebljavati samo najlakše, najljepše i najprirodnije riječi i izraze. Striktno se moraju čuvati svih pogrdnih i ružnih riječi, bez razlike radi li se o psovkama, kletvama, pogrdama, ružnim riječima i sličnom. Djeca sve upijaju od svojih roditelja, a pogotovo govornu kulturu. Tako, naprimjer, kad se roditelji zadive dobrom dječijom gestom, riječju ili djelom, trebali bi reći: “Mašaallah!” Isto tako, kad kod djeteta primijete nešto na što treba skrenuti pažnju, trebali bi reći: “Subhanallah, Allahu ekber!” itd. Na taj način će dijete, umjesto psovki, svoj mozak, srce i jezik ispuniti prelijepim kuržanskim izrazima, kojima nema ravnih.

Dvije majke i nijedan babo

Uloga oca u porodici je svima jasna, kao i uloga majke. Samim tim, dok se otac i majka ponašaju u skladu sa svojim ulogama, u porodici će vladati harmonija, a djeca neće trpjeti posljedice. Međutim, prave opasnosti nastupaju kad dođe do poremećaja, tj. kad djeca imaju dvije majke i nijednog babu (jer im se babo ponaša i nastupa kao i majka) ili kad djeca imaju dvojicu baba i nijednu majku (jer majka nastupa kao babo i obavlja njegove funkcije, čime zapostavlja svoje). Jednako su opasni i slučajevi kad dođe do rokade uloga, tj. kad babo postane majka i majka postane babo.

Sve to su slučajevi radi kojih će djeca pretrpjeti teške posljedice koje će se neminovno odraziti na njihove ličnosti. Ovakve situacije predstavljaju najplodnije tlo svim oblicima psihičkih i spolnih poremećaja kod djece i zato se moraju što energičnije prekinuti.

Navikavanje na rasipnost

Sljedeće što se najčešće događa u navedenim oblicima porodičnih odnosa jest priuštavanje djeci svega što požele. Mnogi roditelji omogućuju djeci apolutno sve što ona zatraže, bez ikakvog izuzetka. Takvi roditelji stavljaju sve svoje finansijske mogućnosti na raspolaganje dječijim željama i prohtjevima i, što je još gore, ne uče djecu pravoj vrijednosti novca. Ta djeca će izrasti u rasipnike, jedino sposobne za život od danas do sutra. Djeca koja odrastaju u ovakvim porodicama obavezno izrastaju u velike “gotovane”, rasipnike i uobražene ljude. Nastavljajući tradiciju iz djetinjstva, takvu djecu će i kad odrastu interesirati samo vlastiti ugođaj. Potpuno su strani takvoj djeci briga i razmišljanje o drugim i pomoć drugim. Duh džemata (društva) i pripadnosti zajednici njima nema nikakvog značaja ni važnosti. Sve to direktno narušava fitru – prirodu čovjeka kao društvenog bića, te kod te djece ubija i uništava ustrajnost, želju za aktivnijim angažmanom u društvu i, indirektno, razara im hrabrost.

Iznuđavanje želja plačem

Vrlo često se događa da dijete traži nešto od roditelja i, kad mu oni to odbiju, brizne u plač, ne bi li na taj način postiglo ono što želi. Roditeljima takav plač vrlo brzo dosadi i oni požure ispuniti “želju” svoga djeteta, bilo zato što su se sažalili i smilovali ili  zato da ušutkaju dijete i kutarišu se plača. To je jedna od najopasnijih grešaka u odgoju djece i ona neminovno rezultira slabošću duha i ličnosti.

Povjerenje i odgovornost

Ovo je greška u kojoj roditelji svojoj djeci uskraćuju priliku za pokazivanje odgovornosti. Ponekad to čine radi pretjerane pažnje prema djeci, tj. zato što ne žele opterećivati svoje dijete, a ponekad to čine zato što nemaju povjerenja u njeg. I za ovaj slučaj ima bezbroj primjera u svakodnevnom životu. Tako se događa da roditelji posjeduju tvornice ili lance trgovinskih radnji, a za rad u njima unajmljuju druge ljude. U isto vrijeme, njihova djeca sjede besposleni i ljenčare bez ikakve obaveze i posla. Još gore je kad u takvim porodicama djeca rade kod drugih. Gdje je u svemu tome mjesto i uloga roditelja i ko će pripremiti tu djecu za život bez bogatstva roditelja? Sjetimo se samo kako su kod nas završili begovski sinovi kad im je nakon Drugog svjetskog rata komunistička vlast oduzela bogatstvo i imanja…

Uskraćivanje “popravnog”

Događa se da pojedini roditelji radi sitnica prozivaju i ismijavaju svoje dijete. Tu bezazlenu sitnicu su u stanju pamtiti dugo i prozivati svoje dijete. Tako, ako dijete nešto ukrade (umjesto da se zapitaju zašto je dijete to učinilo i bi li to učinilo da su mu oni nabavili to), oni ga nazivaju kradljivcem, lopovom i slično. Ili, u drugom slučaju, kad dijete slaže nešto, dozivaju ga lažljivcem. Na taj način, roditelji sitnu pogrešku djeteta tretiraju kao ključnu i jedinu osobinu! Kao da je to nemoguće popraviti… Dijete to sluša i pati, na svoj način podnoseći bol, ali, istovremeno, u svojoj duši stvara ubjeđenje kako je ono rođeni kradljivac, lažov itd. Nakon izvjesnog vremena, dijete to prihvata kao istinu, uopće ne reagira na takvo tretiranje i više i ne pokušava to izmijeniti i popraviti. Postavlja se pitanje ko će izbaviti i zaštititi to dijete.

STRATEGIJA “ČVRSTE RUKE”

Ovo je još jedna velika greška koja se pojavljuje kod onih roditelja koji pribjegavaju tome da tuku dijete. Dijete je još uvijek malo, u fazi je narastanja i sazrijevanja, i samim tim je nemoguće da shvati svijet onako kako ga roditelji shvataju. Allahov Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Ko nema milosti prema mlađim i poštovanja prema starijim, ne može reći da spada u naše redove”. Često uz udaranje ide ruganje djeci i njihovo ismijavanje radi svake sitnice, a pogotovo krupnijih stvari, te teško prekoravanje djece, vikanje na njih i nazivanje ružnim imenima i nadimcima. Sve to sebi dopuštaju jedino oni roditelji koji uopće nisu svjesni svoje funkcije. Također, nisu ni svjesni da će jednog dana ili, još bolje rečeno, dugo gorko otplaćivati sve te svoje nepromišljene postupke u (ne)odgoju djece. Osnova u odgoju su blagost, ljubav, nježnost, pažnja. Međutim, kazna se nikad ne smije u potpunosti isključiti. Ona uvijek mora biti aktuelna, ali se smije primjenjivati samo u najtežim oblicima dječijih prijestupa, i to onih koje djeca više puta čine svjesno. Prilikom kažnjavanja se mora voditi računa da kazna ne dobije džahilijetski oblik i da ne bude produkt ljutnje i bijesa roditelja. Nažalost, u našoj svakodnevnoj praksi su kazne, najčešće, sredstvo da roditelji smire živce. Roditelji moraju znati da se dijete ne smije kažnjavati za prijestupe koji su mu nanijeli ozljede, bol i tegobu. Kad se roditelji odluče za kažnjavanje, moraju paziti da to ne bude pred drugima. Kazne mogu biti dvojake – psihičke i fizičke. Psihičke su sljedeće: prekidanje hvaljenja djeteta, pokazivanje nezadovoljstva njegovim ponašanjem, ukorima, ruženjem itd. Fizičke kazne moraju biti takve da dijete od njih osjeti bol, ali da mu ne naškode i ne ostave vidljive tragove (koji često znaju biti izvor ismijavanja u društvu druge djece).

(NE)RAZUMIJEVANJE DJEČIJE PRIRODE

Ako Allah, dž. š., dadne da djeca budu dobra, čestita i plemenita, čovjek treba moliti Allaha, dž. š., da im u tome još više pomogne i da ih u tome učvrsti. Isto tako, ako djeca budu “bezobrazna” i neposlušna, treba moliti    Allaha, dž. š., da ih uputi na Pravi put i popravi njihovo stanje

Koliko je samo roditelja koji nemaju ni najosnovnija znanja o ličnosti i prirodi djeteta?! Iz tog neznanja mogu proizići na desetine greški u pristupu djetetu i njegovom odgajanju. Kao i odrasli, i djeca imaju svoje specifičnosti. Ima djece koja se veoma brzo ljute, djece koja se malo smiju, djece koja su umjerena, djece koja su uvijek vesela i razdragana itd. Ako se, nakon prepoznavanja prirode svakog djeteta roditelji prema svima odnose na jedan kaluf, učinili su najveću moguću grešku. Ta greška će kasnije prerasti u čitav niz drugih greški, iz kojih će se, pak, razviti brojni problemi.

Dugotrajno odsustvo van kuće

Pojedini roditelji zapostavljaju kuću i porodicu i veći dio vremena provode van kuće. Očevo odsustvo vrlo često biva ključni razlog za zapadanje djece u razna iskušenja, neprilike, tegobe, lutanja i slično.

Razlozi očevog odsustva mogu biti raznovrsni, ali su posljedice iste. To može biti:

-Zauzetost poslom;

-Dugotrajna putovanja radi prirode posla ili ekskurzija i odmora;

-Provođenja vremena sa društvom i prijateljima, na odmoru, izletima;

-Česti izlasci majke iz kuće radi odlaska u kupovinu, posjete, na posao i slično.

Ovo su bili samo neki slučajevi odsustva i udaljenosti od djece. Svi predstavljaju teške oblike nemara i zapostavljanja djece i svaki od njih rezultira rađanjem i razvijanjem negativnih osobina kod te djece i njihovim zapadanjem u raznorazne nedaće, teškoće, neprilike, probleme, iskušenja… Koliko će ljubavi, pažnje, nježnosti, brige, zaštite, sigurnosti i zadovoljstva nepovratno izgubiti ta djeca radi očeve nesposobnosti da odredi prioritete ?

Bez obzira na sve obaveze, roditelji moraju ostaviti dio dana za razgovor, druženje i igranje s djecom. Hoće li će se tada igrati sa svojom djecom, razgovarati, podučavati ih, pričati im poučne priče, šetati sa njima…, to zavisi od konkretne situacije. Međutim, svakom djetetu je prijeko potrebno zadovoljavanje potrebe za bliskošću sa roditeljima i potvrda tog osjećaja. Takav pristup ostavlja nezamjenjivo dragocjene tragove i rezultate u odgoju djece. To je neprikosnoveno potvrđena istina. Djeca koja odrastu u takvom okruženju su stabilna. Samo takva djeca mogu imati bezbrižno djetinjstvo i neopterećenu ličnost.

Što se tiče roditelja koji sve vrijeme provode u poslovima i obavezama, nikad neće moći ispuniti prazninu u duši svoga djeteta i popraviti svoje greške u djetetovom odgoju. Do kraja života će morati gledati nedostatke i poremećaje za koje su oni direktni krivci. Takva djeca se često odmeću od kuće i bježe od doma i roditelja. Oni će cigaretama, alkoholom, drogom, muzikom, prostitucijom…, pokušavati popuniti prazninu u svojim dušama koju su im ostavili roditelji.

Dove protiv djece

Nažalost, veliki broj roditelja svakodnevno izgovara razne nepromišljene i neprikladne dove. U ovome posebno prednjače “nervozne” i “nesvjesne” majke, koje, u napadu nervoze, povodom i najmanje sitnice proklinju svoje dijete i uče teške dove: “Da Bog da dobio groznicu”, “Da Bog da te izrešetali meci”, “Da Bog da te auto pregazilo”, “Da Bog da oslijepio, zanijemio,” itd. To često čine i očevi. Nakon toga, kad dijete zadesi neka nesreća, tragedija ili iskušenje, roditelji nisu ni svjesni da je to možda njihova dova stigla njihovo dijete, samo u malo izmijenjenom i ublaženom obliku. Proučili su dovu na dijete u momentu kad se primaju dove i dova im je, eto, primljena u ublaženom obliku.

Kad bi dova bila primljena u pravom obliku, onako kako je uče roditelji, sigurno je da bi oni proklinjali i sebe i svoju nesmotrenost do kraja svog života.

Davno je rečeno da je dova poput bačenog kamena. Neki pogodi, a neki promaši. Zato je Allahov Poslanik, s. a. v. s., upozorio muslimane:

“Ne zazivajte dove na sebe, i ne zazivajte dove na svoju djecu, i ne zazivajte dove na svoj imetak. Da ne potrefite vrijeme u kojem Allah prima dove, pa vam se one i usliše” (Muslim, 4/2.304).

Umjesto takvog pristupa, svaki čovjek bi trebao što više moliti Allaha, dž. š., za svoju djecu. Svaki čovjek koji se obraća Allahu, dž. š., tražeći pomoć za odgoj svoje djece, može se i nadati toj pomoći. Allah, dž. š., uvijek se odaziva iskrenim dovama Svojih robova, i svaki čovjek koji se obrati za pomoć, sigurno će je i dobiti zajedno sa olakšanjem i strpljivošću, a rezultat njegovog napora i truda u odgoju djece, nakon toga, sigurno će biti uspješan i izvanredan. Ako Allah, dž. š., dadne pa djeca budu dobra, čestita i plemenita, čovjek treba moliti Allaha, dž. š., da im u tome još više pomogne i da ih u tome učvrsti. Isto tako, ako djeca budu “bezobrazna” i neposlušna, treba moliti Allaha, dž. š., da ih uputi na Pravi put i popravi njihovo stanje.

Treba se maksimalno čuvati proklinjanja djece. Ako se nakon toga djeca još više iskvare i zagrizu u poroke, roditelji moraju biti svjesni da su oni i njihove dove krivi za to pogoršanje.

Uskraćivanje nježnosti i ljubavi

Navedena uskraćivanja, na prvom mjestu, zadiru u dubinu djetetove duše i prozvode teško osjećanje odbačenosti, bezvrijednosti itd. Niko ne može normalno živjeti bez tih osjećanja, pa tako ni dijete, i ono će sigurno krenuti u potragu za tim izvan porodice. Kad jednom uspije pronaći sve to van porodice, jasno je šta će to značiti i čime će rezultirati.

Škrtarenje prema djeci

Nasuprot roditeljima koji besmisleno razbacuju svoj novac na djecu, ponekad se događa da roditelji škrtare na svojoj djeci i štede na njima više nego što je to potrebno. Rezultat takvog odnosa je razvijanje osjećaja tjeskobe i brojnih nezadovoljenih potreba. Ta djeca će odrastati pod pritiskom brojnih potreba i uvijek će težiti njihovom zadovoljavanju. Postoji izuzetno velika vjerovatnoća da će ih takva situacija i to stanje odvesti u pokušaj zadovoljenja uskraćenih potreba putem krađe, ili, još gore, traženjem od drugih ljudi.

Takva situacija i odnosi u porodici su najbrži put da se dijete nađe u okrilju kriminalaca i raznih pokvarenih osoba.

Pravljenje razlike među djecom

To je, također, jedan on najčešćih i najočiglednijih poremećaja u odgoju djece. Nesvjesni posljedica ove greške, nažalost, izuzetno veliki broj roditelja pravi razliku među djecom i time djelimično ili u potpunosti zapostavlja obavezu pravednosti i jednakosti prema djeci. U ovakvim slučajevima uopće nije bitno je li to razlikovanje djece ekonomske, materijalne ili čisto emotivne prirode. Ima roditelja koji razlikuju djecu u novcu koji im daju, u darovima, u igri, šali, zabavi, darovanju pažnje, ljubavi itd.

Sve to proizvodi najteže oblike zavisti i ljubomore među djecom i neizostavno utiče na grupiranje i podjelu djece na “ljubimce” i “maze”, te zapostavljene i prepuštene samima sebi. Takvo stanje nerijetko prerasta u otvorenu i trajnu mržnju među djecom i mržnju spram roditelja. Napretek je primjera takve greške. Najčešće se događa da roditelji jednom djetetu, obično starijem, daju znatno veći iznos nego mlađim ili da mu kupe automobil, ožene ga, kupe mu plac za kuću, a nerijetko mu je i sagrade.

Kad takve roditelje upitate: “Šta je sa mlađom djecom?”, uglavnom dobijate odgovor:

“Njima ću sagraditi kad porastu”.

Ako, pak, upitate za kćerke, takvi roditelji će reći: “One će se poudati i kod svojih muževa zateći sve što im treba”.

Nema nikakve sumnje da su takav način razmišljanja i stav u potpunosti pogrešni i suprotni pravednosti.

Ko od nas ima garanciju da će doživjeti odrastanje mlađe djece? I, ko od nas ima garanciju da će nakon tog perioda posjedovati potrebni novac i snagu?

Kćerke, bez obzira što će se udati i odseliti kod svojih muževa, također imaju svoja prava kod roditelja. Možemo zaključiti da je obaveza roditelja da, svaki put kad jednom djetetu daruju nešto, to isto daruju i ostaloj djeci, pa makar to pohranili i sačuvali za kasnije. U najmanju ruku, mora zapisati šta je i koliko dao i naglasiti da je to uzeto iz toga i toga imetka. Nakon toga će se ili neizmireni računi prema mlađoj djeci računati kao očev dug koji se mora izmiriti ili će taj dio biti izuzet i podijeljen mlađoj djeci u momentu podjele naslijeđa.

POTCJENJIVANJE I OMALOVAŽAVANJE DJECE

Moramo biti svjesni da se – kad neko od nas vidi kuću čiji zidovi nisu pravilno sazidani i u njima su ostavljeni otvori, ispupčenja i šupljine – obavezno zgrozi na to i na majstora koji je takvu sazidao. Isto tako, moramo biti svjesni da je – kad vidimo nepravilnosti i ružna ponašanja djece – neko kriv za to, a to smo, naravno, mi, roditelji. Namjera ovoga serijala tekstova u Saffu je da nam pomogne da konačno shvatimo i prepoznamo zašto je naše današnje stanje i ponašanje onakvo kakvo jest te da nam pomogne da se iste greške ne ponove kod naše djece

Često se događa da roditelji nisu ni svjesni da njihovo ponašanje u datom momentu može imati izrazito negativno, pogubno i razarajuće djelovanje na dijete. Oblici ponašanja sa takvim posljedicama su:

Ušutkivanje djeteta kad progovori: Ovaj slučaj i slučaj ismijavanja sa djetetom i načinom njegovog govora u samim temeljima potresa dijete i razara njihovo samopouzda-nje. Nakon takvog postupka roditelja, dijete će umanjiti svoj govor i povući se u sebe. (Nakon toga, samim smanje-njem komunikacije, smanjit će se i djetetove intelektualne mogućnosti.)

Iživljavanje na djeci kad pogriješe: Kad se roditelji okome na dijete radi neke njegove očevidne greške, kažnjavajući ga i kritizirajući ga, to će kod djeteta proizvesti osjećaj teške krivice i, što je još opasnije, osjećaj vlastite nesposobnosti. Ta osjećanja teško padaju odraslom čovjeku, a pogotovo teško malom djetetu. Uporedo sa tim pogubnim osjećanjima, otac će se u očima svoga djeteta pretvoriti u brzopleto, oholo, nemilosrdno “čudovište”. U takvom stanju će se podići ogromna i nepremostiva barijera između oca i djeteta. Nakon toga, otac vrlo lahko može u potpunosti izgubiti autoritet kod djeteta i u tom slučaju nikada više neće moći pozitivno uticati na dijete.

Preziranje i podsmijavanje djece kad se osamostale: Ovo je najteži oblik omalovažavanja i ponižavanja djeteta. Međutim, iako zvuči nevjerovatno, pojedini roditelji omalovažavaju i ponižavaju svoju djecu kad kod njih primijete znakove odlučnosti, bogobojaznosti, dobrote i slijeđenja upute. Takav postupak roditelja često rezultira udaljavanjem djece od Pravoga puta i njihovim potpunim iskvarivanjem. Ovo je toliko krupno da onoga ko to počini uglavnom prate posljedice toga dokle god je živ. Nakon takvih postupaka svojih roditelja i vlastite slabosti, djeca, po pravilu, na sebe i svoje roditelje navlače veliku sramotu i poniženje i bivaju predmetom ibreta. Iako je dijete to koje donosi odluke o svom ponašanju, roditelji koji svesno iskvare svoju djecu i udalje ih od Pravog puta snosit će paralelnu odgovornost za svaki negativni postupak svoga djeteta.

Obraćanje pažnje samo vanjštini

Veliki broj roditelja smatra da se pravilan i uspješan odgoj djece ogleda u kvalitetnoj ishrani, modernoj i skupocjenoj odjeći, pohađanju najuglednijih škola itd. Ukratko, kroz istaknutu pojavu djeteta u svom okruženju.

Nažalost, takvi roditelji zaboravljaju da dijete – osim tijela i vanjštine – ima i dušu, koju oni, takvim odnosom – u potpunosti zapostavljaju i uopće se ne trude kod djeteta razvijati osjećajnost, plemenitost, osjećaj za vjerom i ostale poželjne moralne osobine. (Vidi: “Nezarat fi el-Usreti el-Muslimeti”, str. 150.).

Umišljenost o dobrim osobinama djece

Pojedini roditelji pretjeruju. Oni o svojoj djeci imaju visoko mišljenje i uopće se ne obaziru na to koliko to njihovo mišljenje ima uporišta i potvrde u stvarnosti. Takvi roditelji se uopće ne raspituju za svoju djecu, ne prate njihovo ponašanje, ne zanimaju se za razne faze i situacije kroz koje njihova djeca prolaze i uopće nemaju predstavu o društvu u kome se nalazi njihovo dijete. Sve to čine iz vrlo naivnog razloga – prevelikog povjerenja u svoju djecu.

Takvi roditelji ne prihvaćaju bilo kakvo mišljenje ili primjedbu o svojoj djeci koja nije u potpunoj podudarnosti sa njihovim mišljenjem i očekivanjem, bez obzira koliko je to što im se prezentira o njihovoj djeci tačno, realno, objektivno i dobronamjerno.

Kod nas postoji i izreka o ovome: “Ako želiš izgubiti prijatelja, samo mu kaži kako treba odgajati svoje dijete!”

Kad se dogodi da njegovo dijete ili djeca urade nešto nemoralno, zaslužno ukora i prezira, ili kad upadnu u neku nesreću i iskušenje pa neko obavijesti roditelje o tome, oni automatski počinju braniti svoje dijete, iznalazeći na hiljade opravdanja i objašnjenja za dječije postupke. Istovremeno, takvi roditelji – umjesto zahvalnosti na dobronamjernosti, iskrenosti i brizi – okreću se osobi koja ih je obavijestila i, ne daj Bože, uz to još i nasavjetovala, i počinju je obasipati optužbama i pogrdama – da je brzopleta, da je zavidnik i da se interesira za ono što ga se ne tiče!?

Umišljenost o lošim osobinama djece

Nasuprot navedenim slučajevima, naći ćemo i roditelje koji idu u drugu krajnost. Oni imaju izrazito loše mišljenje o svojoj djeci i uopće nisu zadovoljni njihovim stanjem, mogućnostima i ponašanjem. Poneki u tome znaju toliko pretjerivati da je pitanje mogu li se uopće i smatrati roditeljima i porodicom.

Ovo se posebno često događa u slučajevima kad su roditelji nosioci visokih diploma, funkcija i slično, a djeca im u školi  pokazuju rezultate ispod prosjeka, ili su retardirana i slično. Takvi roditelji kritiziraju svoju djecu za svaku odluku koju ona sama donesu. Da nevolja bude još veća, oni svojoj djeci nikad ne ukazuju ni najmanju iskru povjerenja, a posebno ne priznanja i ponosa.

Takvi roditelji kod svoje djece proizvode sliku svoje superiornosti i nedostižnosti naspram njih, što izaziva teško emocionalno stanje kod te djece, te u svakoj situaciji, u svakoj sitnoj, a pogotovo krupnoj stvari, pokazuju i naglašavaju kako su oni znatno bolji, uspješniji i superiorniji nego što će oni ikad biti.

Bilo bi mnogo bolje da takvi roditelji ponekad zažmire na propuste, pogreške i nedostatke svoje djece i da ih bar pokušaju ohrabriti i podržati u njihovim odlukama i aktivnostima.

Odgajanje djece u “slijepom”  modernizmu

U ovo se ubraja uključivanje djece u razna plesna i diskodruštva, slijeđenje nevjernika, privikavanje kćerki na oblačenje kratke, tijesne i prozirne odjeće i privikavanje djece na korištenje raznih pogrdnih i nekulturnih fraza, psovki i ružnih riječi. Do toga dolazi usljed toga što to često upotrebljavaju roditelji pred djecom ili, još gore, upotrebljavanjem primitivnih izraza, fraza i psovki prilikom dozivanja djece.

S obzirom da djeca naprosto upijaju sve sadržaje iz svog okruženja, te fraze, izrazi i psovke će vrlo brzo postati sastavni dio dječijeg rječnika. Na taj način će govorna kultura djeteta spasti na najmanji mogući nivo.

Činjenje mekruha pred djecom

U ovu kategoriju se ubrajaju svi konkretni slučajevi kad roditelji pred svojom djecom čine ono što je pokuđeno. Djeca ne znaju razliku između zabranjenog, dozvoljenog i pokuđenog, pa se ono što je pokuđeno shvaća i prihvaća kao dozvoljeno. U to se ubraja pušenje duhana, slušanje razvratne muzike i pjesama sa ružnim porukama, brijanje brade, gledanje nemoralnih filmova, praćenje bezvrijednih “sapunica” na TV, česti izlasci majke i odvajanje od djece bez ikakve potrebe i slično.

Inače, sve što roditelji čine postaje uzor djeci i signal o dozvoljenosti toga.  Kad roditelji čine ono što je pokuđeno, uglavnom će i djeca činiti sve to.

Unošenje mekruha i harama u kuću

To se odnosi na kupovanje i donošenje u kuću raznih videokaseta, časopisa i knjiga porno i erotskog sadržaja, donošenje satelitske antene s dekoderom (bez prethodne provjere sadržaja kanala), Interneta (bez ugrađenih filtera) i slično, a da i ne spominjemo slučajeve kad se roditelji otvoreno drogiraju pred djecom, donose i konzumiraju alkohol i kad u kuću dovode druge osobe radi činjenja zinaluka. Sigurno je da se od djece iz takvih porodica nikakvo dobro ne može očekivati.

Sve navedeno predstavlja metode i sredstva koje će posijati sjeme propasti u tim porodicama, radi čega će one, prije ili kasnije, biti uništene. Ličnosti koje se izgrađuju u takvim i sličnim porodicama nikad neće biti stabilne, čvrste i kompletne.

Uz sve navedeno, veliku ulogu imaju škole sa čisto ateističkim i materijalističkim planom i programom. One ruše sve forme vjerovanja i omalovažavaju i obezvređuju plemeniti islamski ahlak. Na kraju, tu spadaju i svi oblici prakse koja podučava i prilagođava čovjeka činjenju ružnih dijela. Sve to su sredstva koja imaju nevjerovatno veliki uticaj na ljude i usmjeravanje njihovog ponašanja. Njihovo djelovanje ostavlja duboki trag na svakom pojedincu te umanjuje, a vrlo često i potpuno isključuje ulogu, značaj i uticaj porodice u odgoju djece.

Iskoristite priliku i uplatom vaše donacije postanite vakif nove BKC džamije u Frankfurtu.

Za više informacije posjetite našu webstranicu za donacije