Menu

Tefsir sure En-Nahl – Pčele

Autor: Muhammed El-Gazali

Očigledno je da je sura En-Nahl objavljena u posljednjem mekkanskom periodu, i to nakon što su konfrontacije izmedu mušrika i vjernika dostigle svoj vrhunac, kada je beznađe počelo da obuhvata srca vjemika koji još nisu vidjeli znakove pobjede koju je Allah, dž.š., obećao islamu. Na drugoj strani, suprotno ovom razočarenju, nevjernici su počeli osjećati zluradost zbog toga pa su govorili muslimanima: „Gdje je ono što vam je obećano? Mi čekamo da se to dogodi! – A vjernici su odgovarali: Doći će uskoro, sutra nije daleko: Odredba Allahova došla je, vi je ne požurujte…“ (1) Islam će, nadati se je, trijumfirati, a konflikt između Istine i zablude završit de se porazom ove posljednje, kada će

idolopoklonstvo biti zamijenjeno istinitom vjerom, a vi, idolopoklonici, poget ćete svoje šije!

Ali, za ovo je potrebno vrijeme, koje se zločiniteljima čini dugim, a u propisanom kaderu ono je kratko. Zbog toga se od muslimana traži da budu strpljivi i istrajni i da ne sumnjaju, a na samom kraju sure Allah, dž.š., poručuje Svome vjerovjesniku: „Budi strpljiv ti! A strpljiv ćeš biti samo s Allahovom pomoći! I nemoj se zbog njih žalostiti, niti zbog toga što spletke kuju u tjeskobi biti. I Allah je zbilja sa onima koji se Njega boje i koji dobro čine.“ (127-128)

I, muslimani su se strpili u tim danima, pa kad su njihove kože počele da se rasijecaju bolovima, objavljena su dva ajeta koji su u njima jačali volju i tješili ih dajući im moralnu podršku u vrijeme spomenutog razočarenja: „A one koji se, Allaha radi, isele nakon što im nepravda učinjena bude, Mi ćemo doista na ovom svijetu pogostiti. A nagrada Svijeta Onoga još je veća, kad bi samo znali oni, …“ (41)

„A Gospodar tvoj će jamačno onima koji se isele, nakon što trpjeli su nasilje, i potom borili se i strpljivi bili – Gospodar tvoj će im, nakon svega toga, grijehe oprostiti i samilostan biti, …“ (110)

Hidžra o kojoj govore ovi ajeti je ona u Abesiniju; na nju su, zbog tlačenja, pozvani obespravljeni muslimani koji nisu imali moći da se odupru nasilju. U vezi s njom Buhari navodi jedan hadis u kome se kaže: Esma kćer Umejsova, koja je bila jedna od onih koji su u maloj grupi iselili u Abesiniju, a potom u Mekku, jednom prilikom posjetila je Hafsu i tada se na vratima pomolio Omer ibn El-Hattab, koji je dobacio Esmi: “Mi smo prije vas učinili hidžru i imamo veće pravo na Poslanika nego vi!” Esma se naljutila i rekla: “Ne, vallahi! Vi jeste bili s Poslanikom kad ste bili gladni pa vas je on nahranio i podučio vas dok ste bili u džahilijjetu, a mi smo bili u jednoj dalekoj i mrzovoljnoj zemlji, u Abesiniji, gdje smo bili na ezijjetu i gdje smo se bojali, a sve smo to trpjeli u ime Allaha, dž. š., i Njegova Poslanika! Bogami, neću ni jesti ni piti dok za ovo ne kažem Resulullahu!” Kad je Božiji Poslanik, s.a.w.s., došao u Hafsinu kuću, Esma mu je rekla: “Božiji Poslaniče, Omer je rekao to i to!” Božiji Poslanik je upita: “I šta si mu na to odgovorila?” Ona reče: “Rekla sam mu to i to!” Tada Božiji Poslanik reče: “Oni nemaju veće pravo od vas; Omer i njegova braća imaju samo jednu hidžru, a vi, ehlu’s-sefine (oni koji su lađom odselili – op. prev.), imate dvije hidžre!”

Na samom početku sure Uzvišeni Objavu (el- wahj) naziva ruh – om, dahom, – zato što ona oživljava pojedince i narode: On šalje meleke s Objavom, po odredbi Svojoj, robovima Svojim kojima On hoće: „Opominjite da nema Boga osim Mene, i Mene se bojte!“(2), a na drugom mjestu Allah, dž. š., kaže: „Eto tako Mi tebi objavljujemo Riječ Našu (ruhan min emrina)! Ti nisi znao šta je Knjiga, niti šta je vjerovanje,…“ (Eš-Šura, 52)

Ruh koji je sišao Arabljanima, a koji se nalazi u kur’anskom sadržaju, od njih je načinio jednu novu snagu odgojivši ih da budu sposobne vođe čovječanstva, i to nakon što su bili niko i ništa na Zemlji.

Kontekst ove sure grana se na dva dijela: prvi govori o Objavi koja se spušta s melekima, a drugi o Allahovim, dž. š., znakovima u Kosmosu i Njegovim blagodatima koje je podario Svojim stvorenjima.

Ova se dva dijela naizmjenično prepleću savjetujući ljude i upoznavajući ih s njihovim Stvoriteljem i Gospodarom. Pogledajmo prvi od ta dva ogranka, šta ljudi govore nakon što čuju ovaj ajet-i kerim: „On šalje meleke s Objavom, po odredbi Svojoj, robovima Svojim kojima On hoće…“ (2)

U pogledu tog odgovora ljudi se dijele u dvije udaljene grupe. Prva od njih je zalutala u najdublju tamu i odgovara: „A kad ih neko zapita: ‘Šta Gospodar vaš objavljuje?‘ – oni odgovaraju: ‚Pređašnjih naraštaja izmišljotine!‘ / da bi tako na Danu Sudnjem bremena svoja cijela nosili, i dio bremena onih koje su na stranputicu odveli, a nisu toga ni svjesni bili…“ (24-25)

Ta grupa – to su one kolovođe koji druge odvode u zabludu, lideri koji deru ustranu, mimo Allahova, dž. š., puta. Njihova odgovornost je udvostručena, jer nisu samo sebe odveli u zabludu nego su bili sevep da i drugi skrenu s Allahova, dž. š., puta, kao što se kaže u izreci poslanika Muhammeda, a. s.: “Ko bude sevep da neko drugi ode u zabludu taj će imati grijeha koliko i taj koji ga je slijedio s tim da se sljedbeniku ne oduzima od njegovih grijeha” (Muslim u svome Sahihu, kao i Ebu Davud, En-Nesa’i, Tirmizi i Ibni Madže kao i Imam-i Ahmed, od Ebu Hurejrea).

Na primjer, čovjek napiše knjigu punu neistina i laži i misli da se njegov prijestup završava izdavanjem knjige, a nema svijesti o tome da će ga ona čekati otvorena na Sudnjem danu – kada će njegov prijestup biti uvećan za onoliko koliko je ljudi ta knjiga zavela, a njezin autor će ponijeti bremena svih svojih sljedbenika. A što se tiče sljedbenika, oni su obavezni da budu poput tabule ras i oštroumni, da ništa ne prihvataju nekritički i naslijepo, da ne dozvole sebi da budu vođeni kao ovce: „…A oni kojima je Znanje dato reći će: ‚Danas će ruglo i zlo nevjernike zbilja zadesiti, / one koje su meleki usmrtili a oni nevjemici bili‘ …“ (27-28)

To je bio osvrt na prvu grupu, a što se tiče druge grupe ljudi, njihov odgovor na pitanje o slanju Objave s melekima sukladan je njima samima; oni su oštroumni i sposobni da daju uljepšan odgovor: „Onima koji su bogobojazni bili, reći će se: ‚Šta Gospodar vaš objavljuje?‘ ‚Dobro!‘- oni će odgovoriti. A oni koji dobra djela čine imat će dobro na Ovom Svijetu, a Kuća Svijeta Onoga bolja je. O, kako će divna bogobojaznih biti Kuća…“ (30)

Ovakav odgovor proizišao je iz upućenosti u Kur’an koji nas upoznaje da sretan ishod i na ovom i na onom svijetu čeka muttekije, one koji Allaha, dž. š., stalno imaju na umu i propisa se Njegovih pridržavaju, za koje se u nastavku kaže: one koje će meleki usmrtiti a oni čisti biti, i kojima će govoriti: „Selam, Mir vama! U džennet stupite zbog onog što činili ste!“ (32) To su, dakle, ljudi čija se srca ispunjavaju radošću dok čine dobro, koji oplemenjuju svoje duše i drže ih čistim i koji su ustrajni u dobročinstvu i ostavljanju zabranjenog sve dok im ne dođe suđeni čas smrti. Plodovi svakako zriju u mijenama i postaju sve ljepši nakon što ispune svoj rok u vodi i suncu pa se zaokruže i upotpune svoju slatkoću; tako se i vjernici pripremaju za ulazak u Džennet!

Muslimani imaju predstavu o tome da oplemenjivanje i popravljanje traži vremena, ali da je neophodno da spoznaju da je et-taqwa staloženost u dobročinstvima i zrelost u plemenitim osobinama.

Ostavimo sada postrani govor o Objavi i onima koji je poriču i pritvrđuju i vratimo se onom drugom govoru – o Kosmosu: kako je dragi Allah, dž. š., uredio njegove putanje i staze i olakšao snalaženje u njemu sinovima Ademovima: „On je s Istinom nebesa i Zemlju stvorio, i On je nek’ je iznad svih onih koje Njemu ravnim pripisuju! / On je čovjeka stvorio od kaplje sjemena, pa čovjek odjednom – neprijatelj očiti!“ (3-4)

Zaista je čudno kako se čovjek, koji zna da je stvoren kao nejako biće, preobražava u neprijatelja dragom Allahu, dž. š., koji ga je stvorio i oblikovao i obasuo ga vidljivim i nevidljivim nimetima: „A stvorio vam je i stoku; njoj vam je zaštita od studi, i druge koristi, a stokom se i hranite! / U njoj vam je i gizda kad je sa ispaše vraćate i kad je na ispašu gonite!“ (5-6). Dakle, slika koju ovdje donosi Kur’an nije slika nekog gospodina koji sjedi u kancelariji i izdaje zapovijesti, nego je to slika seljaka koji odlazi u svoje polje pješice, a zatim se vraća iz njega kao njegov vlasnik, koji ima obilje i kome je sve to dato i potčinjeno… A to su zaista brojne blagodati!

Zatim slijedi nabrajanje Allahovih, dž. š., blagodati: „On je Taj Koji s neba spušta vodu koju vi pijete, a od nje raste i bilje kojim vi stuku napasate. / On daje da vam s vodom niče žito, i masline, i palme, i grožde, i svakovrsni plodovi! Doista, u tome je znak ljudima koji razmišljaju.“ (10-11)

Kako se kiša spušta na tlo pa onda ono daje raznovrsno zrnato bilje, i raznobojno cvijeće, i različite plodove, jedne za stoku, druge za ljude, a zemlja jedna te ista, voda jedna te ista, pa ovdje vidiš šume isprepletenih grana, ondje ravnice koje s kišom ožive…! Ko ovo sve čini?

„I On je potčinio vama i noć, i dan, i Sunce, i Mjesec; a i zvijezde su Odredbi Njegovoj potčinjene – zaista, u tome su znaci ljudima koji rasuđuju…“ (12)

Pogledaj, na Zemljinoj površini živi mnoštvo nas živih bića, i svi na njoj pronalazimo svoju nafaku, a ta je Zemlja u kosmičkim prostranstvima koja nemaju kraja i u kojima se nalazi bezbroj drugih planeta i zvijezda samo jedna zehrica, a mi smo manji od jedne kapi u beskrajnom okeanu! Ta je Zemlja jedna slamčica u Kumovoj slami, ili jedno zrno u pješčanoj pustinji, ili jedna kap u moru čiji se talasi bore jedni protiv drugih!

Zaista je Kosmos ogroman, ali Njegov Stvoritelj je mnogo veći, pa i pored toga, u svakoj generaciji ima ljudi koji poriču toga Stvoritelja i / li Ga, u svojoj slaboumnosti, zamišljaju kao da je od dijela kamena ili drveta pa se klanjaju takvim božanstvima! „Da li je Onaj Koji stvara kao onaj koji ne stvara?! Zar nećete pameti pouku primiti?! / A i kad biste brojali blagodati Allahove, vi ih izbrojali ne biste! Allah, doista, grijehe prašta i samilostan je. / I Allah zna ono što skrovitim držite i što na javu iznosite. / A oni kojima se osim Allaha klanjaju oni, ništa ne mogu stvoriti; i oni sami – stvoreni su! / I mrtvi su, živi nisu! I ne osjećaju kad će oni koji im se klanjaju proživljeni biti!“ (20-23)

Sura En-Nahl se naziva i En- Ni’am – Nimeti, Blagodati, i to zbog toga što u većini ona opisuje nimete koje je dragi Allah, dž. š., podario Svojim robovima tražeći od njih samo da Ga se sjećaju i da Mu zahvaljuju.

Već smo rekli daje Kosmos ajet koji šuti, poput ajeta Kur’ana koji govori. Ta dva ajeta / znaka izmjenjuju svoje pozicije upoznavajući ljude s njihovim Stvoriteljem i vodeći ih Njemu.

Danas kao i jučer ima ljudi koji poriču Objavu i koji u laž ugone one koji su tu Objavu prenosili čovječanstvu. Oni žive u prvom stvaranju, a za leđa bacaju Allahove, dž. š., riječi: „…i kao što smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo opet iz ništa stvoriti.“(Vjerovjesnici, 104) i ne vjeruju da iza ovog sadašnjeg svijeta u kome žive slijedi ikakav drugi život poslije smrti: „Oni se Allahom, najvećom zakletvom, zaklinju: ‚Allah neće oživiti onoga koji umre!‘ A hoće! To je obećanje Allahovo što ispunit će se, ali većina svijeta ne zna…“ (38)

Istina je da poslije uživanja na ovom svijetu slijedi drugi, vječiti i značajniji život, a vjerovjesnici su, tokom duge povijesti, dolazili da upozore na taj život: „I prije tebe samo smo ljude kao poslanike Mi slali i Mi smo im objavljivali – pitajte Sljedbenike Knjige ako ne znate! – l jasna jamstva i knjige. A i tebi Kur’an objavljujemo da bi ljudima objasnio to što im se objavljuje, a i da bi oni razmislili.“(43-44)

Materijalisti, idolopoklonici i sekularisti koji ne vjeruju u Objavu, ustvari, samo su nastavljači onih idolopoklonika iz Mekke koji su obožavali kipove i čiji umovi nisu prodirali dalje izvan pojavnog svijeta.

I kada su čuli za čovjeka koji im govori da se njemu šalje Objava te da je svijet mnogo širi nego što oni zamišljaju, oni u to nisu povjerovali nego su ustali protiv tog čovjeka, a onda im je Kur’an naredio da se raspitaju kod ehl-i kitabija kako bi shvatili da i kod njih postoji Objava i da kod njih postoji vjerovanje u ranije takve ljude, vjerovjesnike. Govor o ehl-i kitabijama ima više ogranaka; Musa je istina, a i Isa je istina; ali-šta se dogodilo s onim što su oni prenijeli svojim sljedbenicima? Neki su ljudi sastavili izreke od sebe samih i – to pripisali Bogu, dž. š.! Može li zdrav razum prihvatiti da je Bog postao ljubomoran na Adema nakon što je on jeo sa “drveta spoznaje”, a pobojao se da jede sa “drveta vječnosti” žudeći za vlašću? I da je zbog toga protjeran iz raja i pao na Zemlju – da na njoj živi u mukama i on i njegovo potomstvo?!

Može li razuman čovjek zamisliti da je Bog ubio Isusa, Svoga jedinog sina, ili da je pustio da ga ubiju kako bi on iskupio Adamov grijeh i omogućio da mu se oprosti?!

Zaista ehl-i kitabije, u ovom slučaju kršćani, podučavaju jedni druge mitovima koje su sami oni isfabricirali, a onda tvrde da je to Objava dostavljena s Nebesa, i ko god je ne prihvati neće zaslužiti kraljevstvo nebesko!

Razlog zašto Kur’an u ovom ajetu upućuje na mekkanske Arabljane kao “ljude Knjige” je u tome što oni već imaju iskustvo sa Božijom Objavom te da, prema tome, nema ničega čudnoga u tome što jedan čovjek govori da prima Objavu s Nebesa mada ono što ti ljudi posjeduju zahtijeva posebno dugu reviziju!

Knjiga koja je dostavljena Muhammedu, a.s., sadrži traženu reviziju, zbog čega Uzvišeni kaže: „A, tako nam Allaha, i prije tebe smo poslanike slali narodima, ali, šejtan je njima predstavljao njihova djela, i on je drugar njihov sada, njih čeka patnja nesnosna! / Mi tebi Knjigu objavljujemo, da bi im objasnio sve oko čega se oni razilaze, i kao Uputu i Milost narodu koji vjeruje!“(63-64)

Ta Knjiga je objašnjenje Drevne Istine koja je objavljena u prvoj Objavi i ta Knjiga oslobađa ljudski razum! Uistinu, poslanik Muhammed, a. s., bijaše taj koji je pomirio vjeru i razum, vjerovanje u transcendentni i fizički svijet, ono što je objavljeno od Allaha, dž. š., i ono što razumom obdareni mogu spoznati o Njemu. Stoga je došao ajet koji definira njegovu životnu misiju: „A i tebi Kur’an objavljujemo da bi ljudima objasnio to što im se objavljuje, a i da bi oni razmislili.“ (44)

Razmišijanje, posebno ono duboko razumsko, ljekovito je i korisno; ono je suštinska karakteristika zrelog mentaliteta. Svaki religijski sistem koji ne trpi logičko razmišljanje potire ljudsku prirodu i guši je, a takve religije su nepromišljeni govor ljudi, a nisu Objava od Allaha, dželle šanuhu. U nastavku Kur’an kaže o Božijoj Objavi: „Allah zapovijeda: ‚Dvojici bogova vi se ne klanjaite! Samo je jedan Bog! Samo se Mene bojte!!‘ Njegovo je sve što je na nebesima i na Zemlji, Njemu uvijek pripada predanost i vjera! Pa, zar nekoga drugog osim Allaha da se bojite?!“ (51-52)

Zatim ova sura ponovo nabraja blagodati kojima je Allah, dželle šanuhu obasuo ljudski rod: A Allah vodu s neba spušta i njome zemlju oživljava, nakon njena mrtvila! Doista, za ljude koji čuju u tome jedan znak ima (65). I kao rezultat ovog procesa, iz izlučevina, đubriva i oplođavajućih supstanci rastu žitarice, usjevi i raznovrsno voće nasmiješenih plodova. Ko kontrolira i regulira veze između ovih oprečnosti? Samo Allah Jedini! A zbilja vam je i u stoci pouka! Pojimo vas iz onoga što se u utrobama njihovim nalazi: mlijekom čistim, što postaje izmeđ’ grizina i krvi i koje je ukusno onima kojiga piju (66). Da li ovo mlijeko proizvodi krava? Ta burag i ono što on sadrži nije izvor iz koga se izlijeva mlijeko! Misliš li ti da kokoš polaže svoja jaja tako što ona nešto zna o mineralima i drugim hranljivim sastojcima koje jaja sadrže? Samo je Allah Taj koji sve ovo zna i proizvodi, a neki ljudi to samo jedu i – poriču!

A Gospodar tvoj pčelu nadahnuo je: „Gradi sebi nastambe u planinama, u drveću, i u onome što ljudi naprave, / a potom hrani se iz svakojakih plodova krotko idući stazama svoga Gospodara!” Iz utroba pčelinjih izlazi napitak boja raznolikih, u njemu lijek za ljude se nalazi! Doista, u tome je znak ljudima koji razmišljaju.“ (68-69)

Tomovi knjiga su napisani u vezi sa hranljivošću i zdravstvenom korisnošću meda! Ova sitna bića u stanju su da iz cvjetova sa raznovrsnih pašnjaka, livada, brežuljaka i šuma izvade nektar, a njegovi rojevi u zamršenim, ali savršeno organiziranim kraljevstvima ili kolonijama kasnije proizvedu med, tu jedinstvenu, fascinirajuću supstancu koja ljude snabdije najhranljivijim sastojcima, jedinstvenim lijekom i slatkim napitkom, koga ljudi piju, a, često, na tome nisu zahvalni.

U nastavku, ajeti ove sure navode Allahove, dž.š., blagodati kojima su obuhvaćeni svi ljudi od bešike do kabura: „Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji starost duboku doživite, pa nakon što nešto saznate, to i zaboravljate. Zaista, Allah je Sveznajući i Svemoćan je.“ (70)

Sam po sebi, život je Allahov dar koji je Allah, dž. š., poklonio čovjeku, i čovjek mora duboko razmisliti o ovoj blagodati – jer mu je život poklonjen kako bi mogao ispuniti ulogu koja mu je namijenjena činom stvaranja. Treba da bude svjestan da je mogao biti stvoren kao zgnječena zemlja, ili kao gmizavac, ali kada ga je Allah, dž. š., stvorio u najljepšem obliku, onda neka razmišlja o ovom davanju!

Među ljudima postoje razlike u opskrbi, kojom ih Allah, dž. š., kuša tako što je povećava i smanjuje, a Allahovo je pravo da kuša Svoje robove kako On hoće! Pa pogledaj sada da li se onaj imućni sjeća siromašnoga olakšavajući mu njegovo stanje blagodatima kojima je opskrbljen! Ili ga ovlada imetak i on se upropaštava zaboravom, nezahvalnošću i nevjerovanjem!

Pa dalje: Allah, dž. š., dao je brak kako bi se održala ljudska vrsta i produžila se u vremenu! Da li su ljudi svjesni značenja braka i smjene generacija od djeda preko oca na sina? Ili podrivaju porodicu otvarajući prolaze razvratu i nemoralu i zadajući brojne smrtonosive udarce braku?

„Allah vam od vrste vage stvara žene, a od žena vaših dariva vam sinove i unuke, i lijepa jela vam daje. Zar da u neistinu povjeruju i blagodati Allahove poriču?!“ (72)

Zaista je čudno kako neki ljudi tokom života obožavaju izmišljotine i prepuštaju se neistini, pa umjesto da obožavaju samo Allaha, dž. š., koji ih stvara na najljepši način, oni, na vrhuncu idolopoklonstva, obožavaju ljude koji su kao i oni, ili obožavaju kamenje koje je, po stvaranju, niže od njih, ili obožavaju izmišljotine koje nemaju ni glave ni repa, ali i u kojih nema grijeha: „I oni obožavaju mimo Allaha one koji im ne mogu nikakve dati opskrbe ni s nebesa niti iz zemlje, i koji ništa ne mogu! / Stoga, Allahu ne navodite takmace, doista, Allah znade, a vi ne znate!“ (73, 74)

A svi ljudi će, neminovno, račun polagati, i svako de ljudsko biće stati pred svoga Stvoritelja – Gospodara da bi saznalo šta je učinilo, a šta je propustilo učiniti, … oni prvi i oni posljednji ljudi, svejedno kad su živjeli, kao da nije bilo vremena: „… a Smak svijeta je kao treptaj oka, ili pak i brže! Zaista, Allah sve može!“ (77)

Sura nastavlja u istom maniru da nabraja Allahove, dž. š., blagodati: „Allah vas iz utroba majki vaših izvodi i ništa ne znate vi, i stvara vam sluh, i vid, i srca, da budete zahvalni.“ (78) Proces rasta od novorođenčeta do punoljetstva je zbunjujuć i fascinirajući. Ljudska transformacija od malehnog i nemoćnog bića u odraslu, zrelu i samostalnu osobu veličanstvena je manifestacija Allahove beskrajne moći i kreativnosti.

Kako se dječji razum transformira u oštroumni razum odraslog čovjeka pun iskustava i osjećanja? To je stvaranje Sveobaviještenog i Svemoćnog! On Svojim znanjem obuhvata kopno, more i zrak, On je stvoritelj svih bića koja lete i koja imaju proporcionalne dijelove tijela, krila i repa: „Zar ne vide kako ptice predano lete u prostranstvu neba, doista, njih sam Allah održava, zbilja, u tome su znaci za ljude koji vjeruju!“ (79) Nažalost, prevelika prisnost sa ovim svijetom odvraća nas od istraživanja njegove tajne; a svijet ptica u zraku je, jednako kao i svijet riba u vodi, prepun čuda, to je svijet koji te zadivi i zbuni, ali se mi ne osvrćemo mnogo na tajne u ovim svjetovima!

Zatim Uzvišeni kaže: „Allah vam daje da u svojim staništima stanujete i daje vam od koža stoke šatore koje s lahkoćom nosite u danima kad putujete i kada konačite, a od vune njihove, i dlake njihove, i kostrijeti njihove daje vam prostirku i stvari ugodne dok se ne istroše. / Allah vam hladove dariva od onoga što stvara, i skloništa u brdima vam daje, i odjeću vam daje,…“ (80-81) Zaista nema kraja Allahovim blagodatima; svakom je čovjeku i svakom biću spustio blagodati, odnosno nimete: „A i kad biste brojali blagodati Allahove, vi ih izbrojali ne biste! Allah, doista, grijehe prašta i samilostan je.“ (18)

Poslije ovoga, slijedi ciklus o Kur’anu; istina, on dolazi na kraju kada se prva i posljednja pokoljenja susreću pred Allahom, dž. š., i kada će svaki narod biti pitan za ono što je činio na dunjaluku kao i za svoj odgovor Božijim poslanicima: „I to na dan kad ćemo Mi protiv svakog naroda po svjedoka poslati izmeđ’ samih naroda tih, a tebe dovesti kao svjedoka protiv ovih! I tebi Mi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao Uputu, i Milost, i radosnu Vijest za muslimane.“ (89)

Ovaj se prizor Sudnjega dana ponavlja i u suri En-Nisa’: „O, kako li će tek biti onda kada Mi iz svakoga naroda dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv svih njih?! / Toga Dana poželjet će oni koji nisu vjerovali, i koji su se protiv poslanika dizali da je nad njima Zemlja sravnjena! A Allahu oni ni riječi neće moći sakriti.“ (41). U Sunenima je vjerodostojno potvrđeno da je Resulullah, a.s., plakao kad god bi čuo ove ajete.

U Allahovoj Knjizi se nalazi objašnjenje za sve; ta je Knjiga prenesena s povjerenjem i obavezom, i ona je odgojila Ummet koji je promijenio povijest, a čovječanstvo s krivog izvela na Pravi Put. Pa šta se dogodilo našem Ummetu pa je on postao odbačen i prezren, pa spava prekriven neznanjem?! Šta je to u ovoj Knjizi naređeno pa da ga je teško izvršiti? Uzvišeni kaže: „Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo i potpomaganje bližnjega, a zabranjuje razvrat, i ono što je ružno, i tlačenje! …“ (90) Očito je da su ove instrukcije postale teške jednako kao svaka zapovijest pa oni koji ih smatraju teškima nailaze na muke i slaboštinu, ali nema spasa bez povratka Kur’anu!

Kur’an u nastavku raspravlja o jednoj manjoj izmišljotini s kojom su neprijatelji islama sučelili Vjerovjesnika, s.a.w.s. Govorili su: Neki ehl-i kitabija, ili neki stručnjak za neku raniju Objavu podučava Resula onome što mu je dolazilo!

Ko je ova osoba? Da to nije neko ko je ostao skriven pa ga niko ne pozna? Mi, dakako, znamo da oni govore: „Poučava ga zbilja čovjek neki! A jezik je u čovjeka toga, zbog koga oni krivo zbore, tuđi, a ovaj Kur’an je jezik jasni arapski!“ (103)

Svi su stručnjaci složni u zaključku da je Kur’an mudžiza na arapskom jeziku, pa kako onda da on bude prenesen iz usta nekog nearapa koji ima neku raniju Objavu, zdravu ili nevjerodostojnu? Pa zašto ova osoba nikako da progovori, zašto ne skine zavjesu sa sebe i svoga djelovanja pa da kurejševičko neprijateljstvo može jasno usredsrediti na Muhammeda?

Ali, ostavimo ovo pitanje i zavirimo u neposredno stanje, stavimo Toru, Evanđelje i Kur’an preda se i istražimo sličnosti između njih.

U svojoj osnovnoj doktrini, Tora počiva na vjerovanju u ‘personalnog boga’ koji se u njoj predstavlja u krajnje nedoličnim i ponižavajućim stanjima, npr. kada je Bog bio poražen u hrvanju sa Izraelom, tj. Jakobom, ocem Jevreja. Nadalje, u nekim situacijama Bog se javlja u ljudskom obliku, gdje je opisan kao nepromišljen, neznalica i pokajnik. Ovdje nema prostora za širu komparaciju između sadržaja Tore i Kur’ana. Da li su ovakve predodžbe mogle da utemelje vahdanijjet, čisti monoteizam na kome počiva Kur’an, koji je u svim dimenzijama savršen, koji nema nijednog nedostatka u sebi, koji je unikatan. Kur’an ovako predstavlja Boga: „Svemilosni, Koji prijestoljem vlada! / Njemu pripada ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i ono što između njih je, i pod zemljom što je! / I ako ti glasno namaz obavljaš, pa On zbilja zna sve skrovito i ono što je sasvim tajno!“ (5-7)

Ima li ikakve sličnosti između ovog vjerovanja i onog iz Tore? Ili u historiji? Ili u životopisima vjerovjesnika?

Kur’an vjerovanje gradi na čistom monoteizmu: „Svi što su na nebesima i na Zemlji, – doći će svi oni Svemilosnom kao robovi. / On ih već sve obuhvata i brojem sasvim zna. / I svi će Njemu na Sudnjem danu doći sami!“ (Merjem, 93 – 95) Da li ovako govore poznata Evanđelja? Tamo je Džibril, jedan od meleka, nazvan Bogom: Svetim Duhom; jedan od vjerovjesnika, Isa sin Merjemin, nazvan Bogom: Božiji sin; a i vječiti Stvoritelj nazvan je Bogom: Ocem; pa se onda kaže da je to sve jedno, da se Bog očituje u prethodna sve tri personaliteta. Da li je Muhammed, a.s., podučavao ma jedno slovo o ovakvom vjerovanju i da li ga je stavio u Knjigu s kojom je došao? On kome je objavljeno: „Reci: On, Allah, Jedan je! /Allah je utočište svakome! / Nije rodio, nit’ rođen je!/ I niko Mu ravan nije!“ (El-Ihlas). Pa zaista je smiješno za ljudski razum da kaže: Muhammed je Knjigu s kojom je došao sastavio iz ranijih svetih Knjiga!

A posebna razlika i nesrazmjer između Kur’ana i Tore i Evanđelja postoji u stilu po kome je Kur’an jedinstven, stilu kojim se usađuje duboka svijest o Bogu i bogobojaznost, kojim se povećava žudnja za savršenstvom i savladavanjem slabosti i duhovno-moralnog padanja. Da li se nešto slično ovome nalazi u Tori i Evanđeljima?

U svijetu Kur’ana sija Božija veličina, i taj svijet u čovjeku pojačava osjećaj Allahove veličine i postojanja u čitavom Univerzumu, osjećaj da On zna za svaku prijevarnu misao i sve što grudi kriju kao što zna gdje se obrušavaju zvijezde, da bi ponovo zasjale nakon što zađu!

Zaista kur’anski ajeti snažno i jasno uzdižu Božiju veličinu u svakoj duši, a od svakog ljudskog bića čine roba koji je pokoran samo Jedinom Bogu, Allahu, dž.š., a ne nikakvoj strasti ili izmišljotini!

Kur’an je jedinstven po svome stilskom nizanju ajeta i sura, nizanju koje se ne nalazi ni u jednoj drugoj svetoj Knjizi! Pa kako onda neko ko misli svojom glavom može reći da je Kur’an preuzeo nešto što je postojalo ranije? Onaj ko je snažan ne uzima od slabića; onaj ko ima mnogo ne uzima od onog ko ima malo; Karun ne uzima imetak od onog siromaha koji kupuje hljeb u nekom siromašnom dućanu!

Orijentalisti su ti koji se uvijek iznova vraćaju ovim lažima pa brbljaju ono što neće ili ne mogu spoznati i nas tjeraju da mi njih izvrćemo ruglu… Umjesto da upućuju na istinite činjenice, oni, u potaji, stalno čuvaju i šire ove falsifikate: Doista, one koji ne vjeruju u znake Allahove, Allah neće uputiti Stazom Pravom. Njima pripada kazna bolna! / Samo potvore unose oni koji ne vjeruju u Allahove znake! Takvi su pravi lažovi (104-105). Žestina Kur’ana se pojačava protiv ovakvih falsifikatora i lažova zato što oni lažu bezobzirno i sramno i što su njihove optužbe blesave! Kur’an-i kerim de ostati sa svojim vrijednostima sve do Kijametskoga dana; te vrijednosti nikad neće biti prevaziđene niti de njegov vrhunac ičim biti dostignut!

Na drugoj strani, Plemeniti, Uredno Složeni Tekst pruža ispriku i opraštanje slabima i onima koji su zahvaćeni plamenom smutnje i terora pa izgovore riječi kufra pod prisilom: „Onaj koji u Allaha uznevjeruje nakon što u Njeg’ vjerovao je, osim ako primoran bio je a srce mu smireno u vjerovanju ostane – kažnjen bit će. Ali onima čije se grudi nevjerovanjem ispune srdžba je od Allaha. I njima – kazna golema, jer su život na Svijetu Ovom oni voljeli više od života na Svijetu Budućem, a Allah zbilja narod nevjernički Pravom Stazom uputiti neće.“ (106-107)

Sura En-Nahl od početka postojano nabraja Allahove blagodati, na samom početku naročito ističe blagodat Kur’an-i kerima, a ljudima propisuje da ove blagodati primaju sa zahvalnošću i povjerenjem. Pa i pored toga, ima onih koji nepromišljeno postupaju s Allahovim, dž. š., blagodatima i koji su nezahvalni na njima. Kakav de biti njihov konačni ishod?

„A Allah kao primjer jedan grad navodi, koji siguran i zadovoljan bi, opskrba mu u izobilju iz mjesta svih dolazi, pa opet na darovima Allahovim nezahvalan bi! I Allah dade da haljine gladi i straha okusi zbog onog što su činili!“ (112) Gdje postoji zahvalnost, tu postoji i uviđanje tih blagodati, a gdje je vjerovanje, tu je i njihovo nadziranje i čuvanje!

Kada neki pogriješe i povrate se pameti i mudrosti, njih čeka dragi Allah, jer On oprašta grijehe i prima teobu. Oni koji učine teobu učvrste se u sigurnosti da nije propao njihov iman i da su im Allahova, dž. š., vrata uvijek otvorena: „A tvoj će Gospodar sigurno onima koji su zlo iz neznanja počinili, onima koji su se potom pokajali i popravili, tvoj će Gospodar njima nakon toga doista oprostiti i samilostan biti!“ (119)

Služenje Istini zahtijeva čovjeka koji je sam jedan “ummet”, ili u savremenom razumijevanju, futuww – množina od feta -, tj. vitez plemenitosti, odvažnosti i hrabrosti, o čemu pjesnik kaže:

Hiljadu ljudi kao jedan,

a jedan kao hiljadu – to je feta!

Takav je bio Ibrahim, a.s., “ummet” sam za sebe, a takav je bio i Muhammed, a.s., koji je bio sličan svome pradjedu, jednom od najvećih vjerovjesnika. Pjesnik kaže:

U veličini, njega, jednog jedinog,

kad bi čitava vojska srela, bila bi posramljena!

Islam je prirodna i prirođena vjera; on se poziva na prva poslanstva koja su spuštena s Neba, ama su te ranije vjere doživjele preinake i izobličenja i udaljile se od principa na kojima su počivale i nebeskoga naslijeđa. Ja bih se ovdje poslužio vrijednim tefsirom Ibni `Ašura koji u pogledu ajeta: „Subota je propisana onima koji su o suboti imali različita mišljenja!“ (124) kaže: tj. riječ o je Ibrahimu: oni su se udaljili od njegova uzora i poslanstva pa su počeli naučavati i slijediti nešto sasvim drugo…

Sura završava konstatacijom da je pozivanje u islam moguće samo dijalogom i argumentacijom, uvjeravanjem, uzimanjem i ostavljanjem i da islam odbija svaki put mržnje i mrzovolje, sve što je zabranjeno u svome prenošenju i širenju: „A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima ti raspravljaj na način najljepši!…“ (125). A to nije moguće bez razumijevanja Kur’ana i Sunneta, koji znaju i za bolest i za lijek!

Izvor: TEMATSKI TEFSIR KUR’ANA, Prevod na bosanski: Prof. dr. Džemaludin Latić

No comments

Komentariši