Navigacija

Imovina na koju se daje zekat

Autor: Dr. Mustafa Hasani

Zekat je jedan od pet temeljnih ibadeta. Obaveza davanja zekata propisana je Kur'anom i sunnetom o čemu postoji i saglasnost (idžma) uleme. Budući je riječ o temeljnom ibadetu, njegovo davanje čini da nada u Allahovu milost bude objektivna i davalac zekata ima pravo i može realno očekivati da će mu se Allah, dželle šanuhu, smilovati, uputiti ga na Pravi put i biti mu vodič na ovom i budućem svijetu. Izbjegavanje davanja zekata, s druge strane, povlači za sobom dunjalučku i ahiretsku sankciju zavisno od razloga neizvršavanja ovog farza. Negiranje obaveze zekata ima za posljedicu da dotično lice gubi status muslimana, izlazi iz dina i sankcioniše se kaznom predviđenom za murtata. Lice koje zbog škrtosti, nemara i sl., priznajući da je zekat stroga obaveza (farz), ne izdvaja ga iz svoje imovine, ima status muslimana velikog grješnika, kojem se u islamskoj državi silom uzima zekat i konfiskuje dio imovine.

Iako je zekat temeljni ibadet, bosanskohercegovački muslimani slabo ili gotovo nikako izdvajaju zekat iz svoje imovine. U dosta slučajeva riječ je o nepoznavanju vjerskih propisa, pa se tako akcija prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra svela na paušalno davanje sadekatu-l-fitra, razumijevajući i to davanje kao dobrovoljnu sadaku. Drugi razlog jeste bojazan od “umanjenja” imovine izdvajanjem njenog jednog dijela. To je pak odraz jednog većeg i ozbiljnijeg problema, tj. nevjerovanja u istinitost kur'anskog ajeta da se izdvajanjem zekata čisti imovina i davalac zekata ili, opet primjera radi, odraz nevjerovanja u istinitost riječi Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, da se izdvajanjem zekata imovina osigurava i uvećava.

Zekat je obavezno izdvajanje određenog dijela imovine pod određenim uvjetima. Jedan dio tih uvjeta odnosi se na samu ličnost davaoca, jer zekatu ne podliježe nemusliman, ne uvjetuje se njegovo punoljetstvo, mentalo zdravlje i sl., dok se drugi dio uvjeta tiče imovine koja podliježe obračunu i izdvajanju zekata. U ovom kratkom prikazu bit će govora o uvjetima za imovinu na koju se daje zekat.

1. Potpuno vlasništvo

Sam pojam potpuno vlasništvo je pravni termin. Naime, u islamskom učenju samo je Allah Uzvišeni vlasnik, posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji. On, Stvoritelj posjeduje sve, ne samo imovinu već i ljudske živote. On je Taj Koji čovjeku u posjed i na upravljanje daje dio Svoje imovine.

Međutim, termin potpuno vlasništvo prihvatili su pravnici s ciljem da označe imovinu kojom čovjek slobodno, potpuno raspolaže, upravlja i koristi je. Prema hanefijskim pravnicima potpuno vlasništvo znači mogućnost posjedovanja i korištenja imovine. U slučaju postojanja zapreke kod jednog od ova dva uvjeta na tu imovinu ne daje se zekat.

Ovim uvjetom izuzeta je imovina koja je u vlasništvu države, jer nijedan pojedinac ili određena grupa nema ekskluzivno i isključivo pravo vlasništva nad tom imovinom. Prihodi koje država ubire: porezi, takse, zekat i sl. pripadaju svim građanima. U slučaju zekata, država, odnosno, vlast je ta koja odabire, šalje prikupljače i distributere zekata, vrši nadzor nad njihovim radom i bilo bi apsurdno da isti ubiru zekat iz fonda koji su sami punili jer se taj zekat ne prikuplja da bi se pohranjivao i nagomilavao, već da se dijeli Kur'anom određenim kategorijama.

Isti je odnos i prema imovini koja je u javnom vlasništvu ili dobru svih ljudi, ummeta. Vakufska imovina ne podliježe obavezi izdvajanja zekata jer je dobro ummeta, npr. vakufski korisnici prema odredbi vakifa su siromasi, medrese, jetimi i sl., a ne određena lica. Izuzetak je u slučaju da je riječ o evladijet vakufu. U tom slučaju nasljednici vakifa kao korisnici vakufskih dobara ako ispunjavaju i ostale uvjete za izdvajanje zekata, podliježu obavezi davanja zekata, jer bez obzira što je riječ o vakufu, odnosno njegovoj specifičnoj vrsti, određeni su nasljednici vakifa kao direktni korisnici vakufskih dobara.

Pod potpunim vlasništvom podrazumijeva se ona imovina koja je stečena na halal – islamski dozvoljen način. Imovina stečena na islamski nedozvoljen način: krađom, otimačinom, prevarom, uzurpacijom, kockom i sl. ne ubraja se u legalno vlasništvo i kao takva ne podliježe zekatu pa se treba vratiti njenom stvarnom vlasniku, ako je poznat, a ako nije, onda je u potpunosti podijeliti. U cilju zaštite imovine od krađe i nelegalnog prisvajanja pravnici kažu da čak i prihvatanje zekata iz takve imovine, znajući da je riječ o nelegalno stečenoj imovini, proizvodi negativne posljedice.

Posjedovanje ili raspolaganje tuđom imovinom, također, ne povlači za sobom obavezu izdvajanja imovine jer trenutni posjednik nije njen stvarni vlasnik. Čovjek koji čuva tuđi zalog, iako je ovaj takve prirode da se na njega daje zekat, nema obavezu izdvajanja zekata na taj zalog. Ni lice koje je položilo zalog nije dužno izdvojiti zekat na njega, uvažavajući činjenicu da taj zalog nije u njegovom potpunom vlasništvu, jer ga ne može koristiti, odnosno, raspolagati sa njim.

Lice koje je opterećeno dugom nije dužno davati zekat na dug. Prilikom obračunavanja iznosa zekata, ako takvo lice posjeduje imovinu na koju je dužno dati zekat, iz obračuna zekata izuzet će dug koji treba vratiti, npr. ratu stambenog kredita, pa će na preostalu imovinu, kao smo ranije rekli, obračunati i izdvojiti zekat. Ako čovjek posjeduje imovine u visini nisaba i uz ostale uvjete, ali taj nisab okrnji vraćanje duga, nije dužan dati zekat. Propis je da davalac duga izmiri obavezu zekata jer je vlasnik te imovine, a ne lice koje je pod dugom. Kada bi propis glasio da je dužnik dužan izdvojiti zekat na dug koji je preuzeo, to bi značilo da je to lice dodatno opterećeno, a u slučaju da su i dužnik i davalac duga dužni dati zekat, to bi pak značilo da se na istu imovinu daje dupli iznos zekata, što nije propisano.

Davalac duga obavezan je izdvajati zekat i prilikom obračunavanja zekata zbrajati ga sa svojom ostalom imovinom u slučaju da je u stanju povratiti svoj dug. Ako mu dužnik kaže da dug može vratiti kad god ovaj zatraži to ima tretman kao da je taj dug u njegovom posjedu, potpunom vlasništvu, i da njime može potpuno raspolagati: da ga vrati ili pak da ga ostavi na čuvanje kod dužnika.

Međutim, pravnici su zauzeli različite stavove o pitanju kada davalac duga nije u stanju vratiti svoj dug, poput današnje situacije, kada veletrgovci nisu u stanju naplatiti izdatu robu. U ovakvom slučaju, uvjet potpunog vlasništva štiti lice koje je dalo dug, izdalo robu i sl. na taj način što se iz obračunavanja zekata izuzima dug koji ne može da naplati, jer je takvo lice samo fiktivni vlasnik stredstava koja potražuje, a ne njihov stvarni vlasnik. U slučaju da nakon godina potraživanja, bez obzira da li je riječ o godinama ili decenijama, uspije naplatiti svoj dug ili potraživanje dužan je dati zekat. Ulema se razilazi o pitanju na koliko se godina odnosi ova obaveza. Iako ima pravnika koji smatraju da za svaku propuštenu godinu lice koje je naplatilo svoja potraživanja ima obavezu izdvojiti zekat, prihvaćenija su dva druga stava, i to: hanefijske pravne škole da zekat treba dati samo za jednu, proteklu godinu, odmah po naplati duga, i stav šafijske i hanbelijske škole, po kojem treba proći godinu dana od naplate duga pa tek onda da se izdvoji zekat na ta sredstva jer je tek u toj godini vlasnik te imovine imao potpuno vlasništvo nad njom.

Uvjetom potpunog vlasništva štiti se vlasnik imovine koji iz određenih razloga nije stvarno mogao raspolagati svojom imovinom. Tako kupac koji je kupio, a nije preuzeo imovinu koja podliježe obračunavanju zekata, neće dotičnu imovinu obračunavati jer nije prešla u njegovo potpuno vlasništvo.

2. Rast, uvećanje

Ovim se uvjetom bitno određuje karakter i priroda same imovine koja podliježe obračunu zekata. Zekat se daje na imovinu koja se umnožava, raste, uvećava, što je jedno od jezičkih značenja samog pojma zekat. Ovdje nije riječ samo o imovini koja se po svojoj prirodi umnožava, poput stoke, ili raste, poput poljoprivrednih proizvoda, nego i o imovini koja se potencijalno može uvećati, poput novca, zlata i srebra. To pak s druge strane, znači da imovina koja inače podliježe zekatu, a nije oplođena, podliježe obračunu zekata iako je njen vlasnik nije oplođavao. Prema tome, ovim uvjetom stimulišu se direktno stalna ulaganja sredstava jer bi, u protivnom, imovina sama sebe jela. Drugi važan momenat koji se nameće ovim uvjetom jeste to da se uvažava činjenica o mogućem propadanju, gubitku ili bankrotu, jer nasuprot rastu i uvećanju stoji smanjenje i gubitak. Zemljoradnik kojem suša, poplave ili druge nepogode unište usjeve, iako je zasijao hektare i hektare zemlje, nije dužan izdvajati zekat samo na osnovu činjenice da je zemljoradnik, već na osnovu činjenice da nema nisaba i da nije došlo do uvećanja nego očitog gubitka.

Uvjetujući rast imovine na koju se daje zekat pravnici su razumjeli da je cilj ovog propisa i želja Zakonodavca da se zaštiti vlasnik od preopterećenja obavezama na taj način što se izuzima određena vrstu imovine kod koje postoji određena zapreka u njenom raspolaganju, te je objektivno onemogućen rast, odnosno profit. Prema ovome, ovaj uvjet je vrlo blizak prethodnom i u određenom aspektu ga nadopunjuje.

Ovdje se kao primjer može navesti svaki oblik fiktivnog vlasništva, jer u takvom slučaju nije moglo doći do raspolaganja, korištenja, odnosno uvećanja imovine. Takav je slučaj sa imovinom bosanskohercegovačkih štediša koji od svoje ušteđevine imaju samo bankovnu knjižicu. Bez obzira na saldo koji je upisan na njoj, stvarno je pitanje da li će njen vlasnik imati mogućnost da u posjed vrati svoju ušteđevinu. Isto je i s imovinom u manjem bh. entitetu, gdje su Bošnjaci pred progone sa svojih ognjišta zakopavali novac. Neki taj novac nisu uspjeli naći ili znaju gdje je, ali iz sigurnosnih razloga ne mogu otići po zakopano blago. Sličan je slučaj i sa uzurpiranom i oduzetom imovinom. Vlasnici eksproprisane imovine, koja inače podliježe obračunu zekata, sve dok je ne budu u mogućnosti vratiti u svoj posjed, nisu dužni davati zekat na nju. Lice kojem je oduzeta zgrada, stambeni objekat za izdavanje stanova, neće davati zekat na takvu imovinu sve dok država ne vrati objekat u vlasništvo stvarnom vlasniku.

Ovaj je uvjet proistekao iz sunneta Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, i prakse ashaba i njime se odgovara na pitanje da li zekatu podliježe imovina koju je Alejhi-s-selam naveo u hadisu ili je putem tih hadisa i prakse koja je slijedila ustanovljen princip koji se treba slijediti kod pitanja koja imovina podliježe obavezi davanja zekata. Ako bi se prihvatio princip da je samo ona imovina spomenuta u hadisu ili praksi Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, podložna obračunu zekata, onda bi njena lista bila vrlo mala. Drugo, bile bi opterećene samo određene kategorije društva ili određena zanimanja. U skladu s ovim stavom zekat bi davali, recimo, poljoprivrednici i stočari, a bili bi izostavljeni investitori, tj. samo bi se prvi tretirali bogatim a drugi ne, što je apsurd! Ako vlasnik s određenim biznisom ostvaruje dobit, uvećava svoj kapital, ostvaruje dobru zaradu ili prima plaću, iznad nisaba i ostalih potreba, dolazi do faktičkog uvećanja i rasta, i ta dobit ili plaća postaje predmetom obračuna zekata, ako ispunjava ostale uvjete.

3. Osnovne potrebe

Obavezi izdvajanja zekata ne podliježe svaka imovina. Bez obzira što lice posjeduje kuću u kojoj stanuje i što je ona njegovo vlasništvo i, naravno, ima tretman imovine, ona ne podliježe obračunavanju zekata jer spada u osnovne životne potrebe.

Pod pojmom osnovnih potreba ne ubrajaju se želje i prohtjevi. Pravnici su nastojali definirati ovaj uvjet, što predstavlja poteškoću, s obzirom da se ovim uvjetom indirektno govori o životnom standardu muslimana ili socijalnom limitu, a on je vezan za mnoge čionioce. Životni je standard različit, sa stanovišta mjesta, vremena, jer potrebe pređašnjih generacija nisu identične potrebama savremenog čovjeka. Osnovne su potrebe duboko uvjetovane mjestom, običajem, ekonomskim standardom države u kojoj živi te bi se one mogle definirati na lokalnom, odnosno nacionalnom nivou. Također, važan momenat jesu induvidualne potrebe pojedinca koje su rezultat njegova zanimanja, obrazovanja i sl. Potrebe jednog stolara i arhitekte nisu identične!

Mnogobrojna su konkretna pitanja da bi ih se nabrajalo, međutim riječ je o uvjetu kojim se želi osigurati visoki životni standard. Bilo bi iluzorno nabrajati pojedinačne slučajeve jer zahtijevaju konkretan uvid. Automobil danas spada u osnovne potrebe, dok pitanje posjedovanja drugog automobila može biti predmet obračunavanja zekata, ali i ne mora. U koju svrhu je kupljeno? Ko ga vozi? To je navelo neke autore da forma pitanja glasi: “Da li posjedujete automobila više nego broja vozača u vašoj porodici?” Ovim pitanjem ispituje se konkretna potreba dotičnog lica, jer ako je više automobila nego vozača, to znači da posjedovanje viška nadmašuje okvire osnovne potrebe i tretira se luksuzom.

U osnovne životne potrebe pravnici ubrajaju, prije svega, ono što stvarno štiti ljudski život, a to je: stanovanje, nafaka, odjeća i obuća, zimska i ljetna, oružje za odbranu, jer bi u protivnom čovjek ugrozio vlastiti život i život svoje porodice. Zatim, navode se potrebe koje indirektno ugrožavaju život dostojan čovjeka. U prvom redu ono što opterećuje čovjeka jeste dug, jer čovjek ima obavezu vraćanja duga prije nego što izdvoji zekat, a ako mu ostane imovine za zekat, nakon što vrati dug, osigura životne potrebe sebi i svojoj porodici, dat će zekat. U slučaju da ne vrati dug, odlazi u zatvor i time je upropašten, kako on tako i porodica, a povrh toga dolazi do prinudne naplate duga čime gubi i imovinu. Zatim, navode se alati kao sredstva koja ulaze u osnovne potrebe. Njima zanatlija, ili već neko koji se time bavi, privređuje, osigurava egzistenciju. Pokućstvo, namještaj, prevozno sredstvo, odnosno automobil, jahaća životinja za one koji ih koriste i sl. također se ubrajaju u osnovne potrebe. Treba naglasiti, kada se govori o potrebama, da pravnici uvažavaju potrebe koje se iskazuju kroz društveni status. Potrebe aristokrate drugačije su od potreba nekih drugih društvenih slojeva.

Važno je navesti da se i knjige ubrajaju u osnovne potrebe ako ih vlasnik ne koristi za trgovinu. Riječ je o knjigama koje se kao literatura koriste u radu. Koliko je važna odjeća u očuvanju zdravlja organizma toliko su i knjige važne u očuvanju zdravlja čovjeka! Ovaj stav odražava islamsko poimanje o nauci i obrazovanju tretirajući ih zajedno s potrebama koje direktno i indirektno štite život dostojan čovjeka. Neznanje vodi propasti te su stoga nauka i obrazovanje životna potreba, odnosno knjige su sredstva koja su nužna u zaštiti čovjeka od neznanja.

U literaturi se vrlo često može naći usporedba posjedovanja imovine koja se ubraja u osnovne životne potrebe s malom količinom vode za abdest, kada se čovjek nađe u pustinji. Pravnici ističu da kada čovjek ima sredstva koja mora utrošiti da bi osigurao neku od životnih potreba, to se tretira kao da ih nema. Isti je slučaj čovjeka u pustinji koji treba utoliti žeđ, održati život, a raspolaže s minimalnom količinom vode. Pravno će se tretirati da nema te vode i uzet će tejemum. Prema tome, ako čovjek ima novaca u visini na koju treba da se izdvoji zekat uz ostale uvjete, ali treba da plati kiriju za stan, obaveza mu je platiti kiriju.

4. Nisab

Nisab je mjerna jedinica koju je Zakonodavac odredio za određenu imovinu. Kada musliman posjeduje imovine koja podliježe obračunavanju zekata, ona se ne obračunava sve dok ne dostigne određenu količinu predviđenu za tu imovinu. Tek kada se dostigne osnovni minimum nisaba, cjelokupna ta imovina ulazi u obračun zekata.

Nisab za ovce i koze je četrdeset, za krave trideset, za kamile pet. Prema stavu Ebu Hanife, nema nisaba na poljoprivredne proizvode, jer prema njegovom tumačenju sve što poljoprivrednik ostvari na svojoj njivi podliježe obračunu zekata, bez obzira na količinu proizvoda. Argument za ovakav stav je u općem znaćenju kur'anskog ajeta: „i podajte na dan berbe ono na što drugi pravo imaju!“ (El-En‘am, 267) Prema stavu drugih pravnika, nisab na poljoprivredne proizvode iznosi 5 tovara, što odgovara težini od 653 kg. Procenat koji se izdvaja, bez obzira na malopređašnje pravničke razlike, jeste 10%, u slučaju da nije bilo vještačkog navodnjavanja, a ako je poljoprivrednik navodnjavao njivu ili bašču na kojoj je požnjeo ili ubrao žitarice i plodove, onda se, prema hadisu, daje 5% od ubranog. Prije toga poljoprivrednik treba obračunati i odbiti troškove koje je imao tokom proizvodnje i onda dati zekat u navedenim procentima, zavisno od ulaganja truda u navodnjavanju. Prilikom pokušaja da objasne visinu nisaba, neki pravnici kažu da usjevi koji pređu mjeru nisaba na poljoprivredne proizvode nadmašuju jednogodišnje potrebe jedne porodice te se stoga daje procenat tih prizvoda.

Osnovni proračun nisaba vrši se prema zlatu i srebru iz čega se izdvaja 2,5%. Nisab na zlato je 91,60 grama, a na srebro je 641,5 grama. Ovaj je nisab mjera i za proračunavanje zekata na novac, vrjedonosne papire i trgovačku robu. Prema ustaljenoj praksi a i obavezi koju ima, kao nadležna islamska vlast, Rijaset Islamske zajednice BiH putem Vjersko-prosvjetne službe utvrđuje vrijednost nisaba, koja je u prošloj godine iznosila 1860,00 KM. Musliman koji je imao u protekloj godini novca, u banci, pod jastukom kod kuće, pozajmljenog drugome i može ga vratiti, u iznosu 1860,00 KM i više, dužan je na taj iznos dati 2,5 % zekata. Ako je riječ o tome da je protekle godine imao 2500,00 KM, dužan je izdvojiti 62,50 KM na ime zekata.

Ovim uvjetom osigurava se razlika nužna za izdvajanje zekata koja se odnosi na one koji imaju i dužni su dati zekat, i one koji nemaju imovine na koju se daje zekat, i potencijalno su u kategoriji onih koji primaju zekat. Naravno, tu se nalazi i treća kategorija, tj. onih koji nisu u prethodne dvije: niti primaju zekat niti su iz određenih razloga u situaciji da ga daju. S druge strane, limitom, nisabom na određenu imovinu na koju se daje zekat isključuje se minimalno posjedovanje imovine jer bi time vlasnik te količine bio preopterećen.

5. Da imovina pregodini

Uvjet da imovina koja podliježe obračunu zekata bude u posjedu njenog vlasnika tokom čitave protekle godine je uvjet kojim se želi osigurati ekonomska stabilnost vlasnika te imovine. Ovdje je riječ o hidžretskoj, a ne sunčevoj godini. Tek kada je imovina u visini nisaba bila u vlasništvu tokom čitave godine, na nju se daje zekat. Ako je u toku godine došlo do povećanja imovine na koju se daje zekat, recimo naslijeđem ili poklonom, taj se iznos dodaje glavnici i na njega se daje zekat. U slučaju da je u toku godine došlo do smanjenja tog iznosa ispod visine nisaba, a potom do ponovnog povećanja na njega, obaveza obračunavanja ostaje na iznos koji je bio na početku i kraju godine. Izuzetak je iz ovog pravila zekat na poljoprivredne proizvode, koji se daje prema kur'anskoj odredbi na dan berbe, odnosno žetve. Vremenska odrednica kod ove vrste imovine je žetva, odnosno berba, a ne posjedovanje tokom čitave godine, pa se, prema tome, zekat daje na usjeve onoliko puta u toku godine koliko ima berbe. Potrebno je pojasniti da se na poljoprivredne proizvode daje zekat na dan berbe ili žetve, a to znači samo jednom, bez obzira na to hoće li ona godinama biti pohranjena u hambaru, za razliku od trgovačke robe, na koju se svake godine daje zekat jer je stalno u opticaju.

Važno je napomenuti da se nigdje ne postavlja pitanje razloga štednje novca ili prikupljanja imovine. I u slučaju da se godinama štedi da bi se otišlo na hadž, ostavile pare radi dženaze i troškova oko nje i sl., a prikupljena sredstva ispunjavaju prethodne uvjete, obaveza je na taj novac dati zekat, bez obzira što će to značiti umanjenje tog iznosa ili eventualnu odgodu odlaska na hadž.

Umjesto zaključka

Allah, dželle šanuhu, stvarni je vlasnik i posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji i onoga što je između njih. Iz Svoje milosti On daje čovjeku u posjed i na korištenje dio imovine. Stoga je obaveza bogatih da iz imovine izdvajaju zekat i daju ga u propisane svrhe.

Da bi se dao zekat, potrebno je ispuniti određene uvjete, od kojih se jedan dio odnosi na imovinu koja podliježe zekatu, jer se zekat ne obračunava na svaku imovinu. Ti uvjeti su: potuno vlasništvo, da se prirodno i potencijalno ta imovina uvećava, da je mimo osnovnih ljudskih potreba, da je u visini nisaba, tj. minimalne mjerne jedinice koju je Allah, dželle šanuhu, odredio i da je u posjedu bila proteklu godinu. Ovim uvjetima osigurava se dvojaka zaštita, s jedne strane osigurava se ekonomska stabilnost vlasnika imovine na koju se daje zekat, jer se ne daje zekat na svaku imovinu, imovinu kod koje je samo fiktivni, a ne stvarni vlasnik ili imovinu koja je nužna za očuvanje osnovnih potreba posjednika imovine, a također s druge strane, ovim propisima o imovini osigurava se materijalna zaštita siromašnih slojeva društva i onih kategorija koje je Zakonodavac naveo u Kur'anu, jer se u posjedu bogatih nalazi pravo siromaha.

Literatura:
  1. Kahf, dr. Monzer, “Introduction to the study of the economics of zakah”, Economics of zakah, Islamic development bank, Book of reading No. 2, Džeda, 2002., str. 15-57.
  2. El-Karadawi, dr. Jusuf, Fiqhu-z-zekat, t. I, Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, 1994.
  3. Kovačević, mr. Amel, „Ka primjerenom izučavanju i efikasnijoj mobilizaciji zekata u Bosni i Hercegovini“, Glasnik, LVIV, Sarajevo, 2002., br. 7-8, str. 719-731.
  4. Ljevaković, Enes, „Pitanje zekata na nedopuštenu imovinu (mal haram)“, Takvim za 1999. (1419/20. h.g.), Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998., str. 105-121.
  5. Ez-Zuhajli, dr. Wehbeh, El-fikhu-l-islamijju we ed-dilletuhu, t. II, Daru-l-fikr, Damask, 1996.
  6. „Zapisnik sa 16. redovne sjednice Rijaseta održane u Sarajevu 09. oktobra 2002., odnosno 03. ša‘bana 1423. hidžretske godine“, Glasnik Rijaseta IZ BiH, LXV, Sarajevo, 2003., br. 1-2, str. 155-167.
Izvor: www.dzemat-oberhausen.de

Džuma-namaz

Džuma namaz se klanja u 13:00 sati.

Dobrovoljni prilog – Donacija – Spende

Sa vašim dobrovoljnim prilogom podržavate naš volonterski rad. Za svaku vašu donaciju dobit će te potvrdu o dobrovoljnom prilogu (Spendenbescheinigung) koju možete koristit za poreske olakšice (Steuererklärung).

BKC Videoportal

BKC Statistika

  • 994.696